Directive 8020: paranoja u dubokom svemiru

Supermassive Games već godinama radi praktički jednu te istu stvar. Uzmu grupu ljudi, ubace ih u horor situaciju, dodaju odluke, quick time evente i mogućnost da svi prežive ili spektakularno poginu. Directive 8020 tu formulu šalje u svemir, među metalne hodnike svemirskog broda, uz paranoju inspiriranu SF klasicima poput The Thing i Aliena.

Da budem iskren, početak me baš kupio. Prvi sati igre grade odličnu atmosferu izolacije i nelagode. Hodanje po vanjskom trupu broda dok ispod vas zjapi beskraj svemira izgleda fantastično, a uski hodnici, ventilacijski sustavi i golemi industrijski prostori broda stvarno djeluju realistično. Osvjetljenje i refleksije po metalnim površinama i generalna arhitektura broda među najboljim su stvarima koje je Supermassive napravio do sada. Nažalost, što sam više igrao, to sam više imao osjećaj da Directive 8020 puno bolje izgleda nego što se zapravo igra.

Svemirski horor sa hrpom srednjoškolaca

Priča prati posadu svemirskog broda Cassiopeia koji traži novi dom za čovječanstvo. Naravno, stvari vrlo brzo krenu naopako kad ekipa naiđe na vanzemaljski oblik života koji može replicirati sve, pa tako i ljudski izgled, i infiltrirati se među posadu. Paranoja raste, ljudi počinju sumnjati jedni u druge, a igra pokušava održavati taj osjećaj nelagode u kojem nikad ne znate tko je još uvijek čovjek. To je odlična premisa. Nažalost, problem je što likovi često djeluju kao da su pobjegli iz tinejdžerskog slashera i slučajno završili na najvažnijoj misiji u povijesti čovječanstva.

Directive 8020 želi odati dojam da gledamo “najbolje što Zemlja ima”, elitne znanstvenike i stručnjake koji bi trebali spasiti čovječanstvo, ali njihovo ponašanje često potpuno ruši taj koncept. U jednom trenutku ozbiljno gledate ratnu doktoricu kako rukuje potencijalno opasnim izvanzemaljskim uzorkom bez rukavica, bez zaštitnog odijela, ma bez ikakve sterilne procedure! Nakon toga uzorak ćemo promatrati iza stakla jer naravno, sad je sigurnost odjednom bitna. Pola sata kasnije likovi vode pseudoznanstveni razgovor pun kompleksnih termina, a onda se potom ponašaju kao tinejdžeri u hororu koji idu sami istraživati podrum jer “što bi moglo poći po zlu?”.

Igra pokušava balansirati ozbiljnu SF paranoju sa campy dijalozima i karakterima, ali rezultat je dosta neujednačen. Neki razgovori stvarno funkcioniraju i grade tenziju među posadom, dok drugi djeluju kao da gledate grupu srednjoškolaca koji glume odrasle ljude u školskom projektu o svemiru. Vrlo je teško vezati se uz njih, jer su poprilično antipatični i nezanimljivi.

Tehnološki mogul i bilijunaš, Williams, je daleko najgori lik. Ne znam jesu li mogli napraviti veći stereotip razmaženog bogatuna koji inzistira da stvari moraju ići onako kako on kaže, koliko god to bilo nelogično u SVAKOM trenutku. Kad vam igra da šansu da ga možda ubijete pod sumnjom da je riječ o vanzemaljskom impostoru, teško je odoliti potencijalno ga smaknuti neovisno je li u pitanju on ili uljez.

Najviše mi se ipak svidjela Eisele, dokapetanica i naratorica priče, koja je jedina ostavila dojam osobe koja povremeno zastane i pokušava razmišljati racionalno. Ostatak ekipe uglavnom se svodi na dosta jednodimenzionalne arhetipove: kul ratna doktorica, kapetan koji gleda posadu kao obitelj (i ozbiljno podsjeća na Vin Diesela!), bogobojazni inženjer, razmaženi tehnološki mogul, pilotkinja koja ima daddy issues i biologinja čija je osobnost uglavnom svedena na repetitivno lupanje šakama s prijateljicom.

Nakon nekog vremena prestao sam ih gledati kao ozbiljnu znanstvenu ekspediciju i počeo ih gledati kao ekipu koja bi vrlo lako izgubila borbu protiv automatskih vrata.

Atmosfera odlična, gameplay razvlači vrijeme

Directive 8020 je u osnovi interaktivni film i to samo po sebi nije problem. Supermassive igre nikad nisu bile fokusirane na duboki gameplay. Problem je što ono između cinematic scena jednostavno nije dovoljno zanimljivo da bi držalo tempo kroz cijelu avanturu.

Velik dio igre svodi se na sporo hodanje hodnicima, povremeno skupljanje collectiblea i stealth sekcije koje su, iskreno, dosta loše izvedene. Likovi se kreću sporo, stealth nema nikakvu ozbiljnu dubinu, a AI neprijatelja zna biti potpuno slijep. Doslovno sam prolazio neprijateljima kroz vidno polje bez ikakve reakcije, što dosta ubija napetost koju igra pokušava graditi.

Najveći problem je što igra prečesto usporava taman kad bi trebala dizati tenziju. Prvih nekoliko sati stvarno uspijeva stvoriti osjećaj nelagode i paranoje. Šuljanje kroz ventilaciju i uske servisne prolaze broda dok imate osjećaj da možda niste sami funkcionira odlično. Postoji nekoliko stvarno dobrih scena gdje igra uspije pogoditi taj klaustrofobični SF horor osjećaj, posebno u mračnim industrijskim dijelovima broda, ali onda opet uslijedi dvadeset minuta sporog hodanja i dijaloga koji često nisu dovoljno zanimljivi da opravdaju tempo.

Odluke su i dalje glavna zvijezda igre

Ono po čemu su Supermassive igre poznate i dalje funkcionira dosta dobro. Directive 8020 ima solidan branching sustav i nekoliko odluka zbog kojih sam stvarno morao zastati i razmisliti što napraviti. Neke posljedice djeluju smisleno, odnosi među likovima mogu se razvijati na različite načine, a igra i dalje uspijeva održati osjećaj da vaši izbori imaju težinu.

Dobra stvar je i što postoji mogućnost premotavanja na ključne trenutke i donošenja drugačijih odluka bez potrebe da ponovno prolazite cijelu igru. Naizgled zvuči kao varanje, i slažem se: treba ostati dosljedan svojim odlukama, ali povremeno su opcije dijaloga dosta nejasno napisane pa lik kaže ili napravi nešto potpuno drugačije od onoga što ste mislili da će se dogoditi. To zna biti frustrirajuće kad pokušavate spasiti posadu, a igra odluči interpretirati vašu “mirnu” opciju kao verbalni napad ili suicidalnu ideju.

Što se samog horora tiče, Directive 8020 najbolje funkcionira dok gradi misterij i paranoju. Nekoliko jump scareova me uspjelo trznuti, a osjećaj da među posadom možda postoji nešto što se pretvara da je čovjek solidno drži napetost u prvoj polovici igre.

Nažalost, kad se izvanzemaljska prijetnja konačno pokaže u punom svjetlu, ostao sam dosta razočaran. Nakon svog build-upa i paranoje očekivao sam nešto puno upečatljivije i strašnije, a završio sam gledajući pomalo generičan ružičasti blob koji je više čudan nego zastrašujuć. To je možda najbolji opis cijele igre. Directive 8020 konstantno obećava nešto veće, pametnije i strašnije nego što na kraju isporuči. Kraj igre je mlak, i pomalo razočaravajuć.

Tehnička strana

Kad je riječ o okolišu i osvjetljenju, vizualno je igra često vrlo impresivna. Metalni hodnici, refleksije po površinama, osvjetljenje i industrijska arhitektura Cassiopeje odlično prodaje osjećaj izolirane svemirske ekspedicije. Posebno dobro izgledaju scene izvan broda, gdje vas igra na trenutak uspije podsjetiti koliko je svemir zapravo jezivo prazan i tih. Hodanje po vanjskom trupu broda na početku igre, uz pogled na beskrajnu crninu definitivno mi je ostao kao jedan od vizualno najjačih trenutaka cijele igre.

Ray tracing dodatno pojačava atmosferu, pogotovo u tamnijim prostorijama i scenama koje su osvijetljene samo alarmima, lampama ili refleksijama po metalnim zidovima, ali uz prilično osjetan udarac na performanse. Na jačim konfiguracijama igra je i dalje sasvim igriva, no razlika u FPS-u itekako se osjeti na starijim grafičkim karticama.

Nažalost, čim kamera prebaci fokus na likove, dojam dosta pada. Izrazi lica često djeluju ukočeno, ekspresije znaju izgledati neprirodno, a lip sync povremeno potpuno promaši ton scene. Rezultat su oni pomalo jezivi „mrtvi pogledi“, gdje lik priča o životno važnoj situaciji dok izgleda bezizražajno i sterilno.

Animacije pokreta također djeluju zastarjelo. Hodanje i trčanje imaju onu karakterističnu težinu i tromost Supermassive igara, koja ovdje posevno dolazi do izražaja jer igra često inzistira na kretanju kroz hodnike i stealth sekcije. S tehničke strane, nisam nailazio na ozbiljnije bugove i probleme. Učitvanja su bila sasvim korektna, a igra je tijekom igranja bila stabilna.

Zaključak

Directive 8020 u svojim najboljim trenucima uspijeva pogoditi odličnu atmosferu SF paranoje i izolacije. Problem je što između tih trenutaka postoji previše praznog hoda, lošeg stealtha i likova koji se ponašaju kao da nikad nisu prošli osnovni trening za preživljavanje.

Fanovi Supermassive formule i interaktivnih SF horora ovdje će vjerojatno pronaći dovoljno razloga za uživanje, ali svi ostali trebali bi znati da ih čeka vrlo spor interaktivni film koji bi možda bolje funkcionirao kao pravi, dvosatni film, a ne igra. Ispod svega se stvarno krije dobra ideja i odličan setting, samo što je posada koja nas vodi kroz njega često najmanje uvjerljiv dio cijelog putovanja.