Tales of Arise - Beyond the Dawn Edition: Lijep JRPG kojem ipak nedostaje malo duše

Tales serijal ima dugu povijest, vjernu publiku i jedan vrlo specifičan šarm. To su igre koje uglavnom žive od svojih likova, njihove kemije, usputnih skitova, anime drame, borbe pune efekata i osjećaja da ste krenuli na avanturu s ekipom. Zato sam se Tales of Ariseu veselio, pogotovo sada kada je stigao i na Switch 2 u Beyond the Dawn Edition izdanju.

Odmah treba reći: Arise je lijepa igra. Stvarno lijepa. Grafički je ovo bez problema jedan od najimpresivnijih nastavaka u serijalu, s odličnim artom, lijepim bojama, eksplozivnim borbama i likovima koji izgledaju moderno, čisto i atraktivno. U odnosu na starije nastavke, Arise je vizualno veliki korak naprijed.

Priča kreće iz zanimljive premise, okršaja dvaju svjetova: Rena i Dahna. Svijet Dahne je pod čizmom tehnološki i magijski nadmoćnih Renanaca već tri stoljeća, a igra odmah otvara teme ropstva, okupacije, potlačenosti i pobune. Alphen, čovjek bez sjećanja i boli, susreće Shionne, Renanku koju nitko ne može dotaknuti jer njeno prokletstvo svima nanosi fizičku, pekuću bol. Njih dvoje, naravno, završavaju zajedno u borbi protiv sustava, svatko sa svojim motivima.

Ta osnovna ideja funkcionira: tema ropstva i sukoba dvaju svjetova daje igri ozbiljniji ton, a Shionnina pozadina, posebno ta ideja da je doslovno nedodirljiva, ima potencijala. Problem je što Tales of Arise ne uspijeva uvijek iz toga izvući maksimum. Alphen je plemenit, pravedan, idealističan i toliko moralno ispravan da djeluje kao da ga je netko dizajnirao prema checklisti. Nije loš, ali nije ni osobito zanimljiv. Shionne mi je osobno bolji lik, pogotovo zbog svoje unutarnje distance i obrambenog stava, ali kemija između njih dvoje ne funkcionira uvijek onako jako kako bi trebala.

To je možda i najveća razlika u odnosu na neke starije Tales naslove. Arise je grafički superiorniji, ali kao da je dio tog starog šarma ostao negdje iza. Likovi su uredno napisani, imaju svoje probleme, motive i trenutke, ali rijetko sam imao onaj osjećaj da se baš vežem za njih, a jaka party dinamika je upravo ono sto treba činiti Tales igru.

Naravno, ekipa se s vremenom širi i igra dobiva klasičnu strukturu družine koja putuje, komentira, svađa se, raste i kroz skitove pokušava dobiti dodatnu širinu. Uz Alphena i Shionne tu su Rinwell, Law, Kisara i Dohalim, i svaki od njih donosi drugačiji borbeni stil i osobnost. Rinwell kao čarobnica daje borbi dobar ritam iz daljine i može biti jako korisna kad želite igrati sigurnije, Law je brži i agresivniji borac izbliza, Kisara donosi obrambeniji pristup i osjećaj tenka, dok Dohalim kombinira liječenje, magiju i elegantniji stil borbe. Na papiru je to odlična ekipa za eksperimentiranje.

U praksi sam ipak najčešće ostajao na jednom glavnom liku, dok su ostali radili svoje pod kontrolom AI-ja. Igra vam omogućuje mijenjanje kontroliranog lika tijekom borbe, ali sustav nije toliko prirodan i gladak da me stalno tjerao na šaltanje. Šteta, jer različiti likovi stvarno mijenjaju osjećaj borbe. Alphen je najdirektniji i najlakši za brzi pristup, Shionne dobro funkcionira kao podrška i healer, Rinwell je korisna kada želite držati distancu i bacati čarolije sa strane, a Law donosi brži, fizički ritam.

Skitovi su i dalje važan dio identiteta serijala. Ima dobrih trenutaka, ima korisnog razvoja likova, ali nema toliko pamtljive energije kao u najboljim nastavcima. Voice acting je korektan, igrao sam većinom na engleskom i gluma prolazi bez problema, no opet: Tales serijal znao je imati jače postave i bolji osjećaj da slušate ljude koji stvarno dišu zajedno kao ekipa.

Borba je vjerojatno najjači gameplay element. Tales of Arise ima brz, kaotičan i vizualno eksplozivan combat koji u najboljim trenucima izgleda kao vatromet. Sustav je dublji nego što se možda čini na prvu. Imate različite artove, kombinacije, boost napade, izbjegavanje, elemente, slabosti, opremu i mogućnost da dosta fino kemijate s buildovima. Možete primjerice složiti Alphena oko agresivnijeg pristupa i njegovih vatrenih napada, Shionne držati kao podršku i healericu, Lawom ići na brže komboe, a Rinwell koristiti za magijski pritisak i prekidanje neprijateljskih čarolija.

S druge strane, igra vam dosta često dopušta i da dobar dio borbi jednostavno mashate glavom kroz zid do pobjede. Ne baš potpuno bez mozga, ali dovoljno da dio dubine ostane opcionalan ako ne igrate na većoj težini ili ako vam se ne da ulaziti u svaki sustav. Kad borba sjedne, stvarno je zabavna. Brza je, atraktivna i puna efekata. Ali zna postati i prenatrpana, pogotovo kada ekran eksplodira od napada, brojeva, svjetla i anime energije.

Boss borbe su dvosjekli mač. Cinematic su, atraktivne i imaju osjećaj važnosti, alimnogi bossovi i jači protivnici imaju previše healtha, do mjere da vam borba postane naporna.

Struktura svijeta mi je jedan od slabijih dijelova. Tales of Arise na trenutke izgleda kao da želi biti moderniji akcijski RPG poput The Witchera 3, ali zapravo i dalje ima vrlo jasno razdvojene mape, koridore i zone koje služe kao poveznice između borbi, dijaloga i iduće važne lokacije. Nema tu pravog osjećaja velikog, živog svijeta.

Prva zona je puno smeđeg, vatre i rudnika, što tematski ima smisla, ali vizualno nije baš najuzbudljiviji početak. Druga zona okreće stvari u potpuno drugom smjeru, s hladnijom paletom, snijegom, plavim tonovima i gradom u kojem se osjeti drugačiji oblik kontrole i represije. Kasnije lokacije donose više raznolikosti, od zelenijih i življih prostora do elegantnijih gradova i područja koja pokušavaju pokazati kako svaki dio Dahne funkcionira pod drugim Renanskim lordom. Ideja je dobra i svaka regija ima svoj identitet, ali svejedno mi je često falio osjećaj da se nalazim u stvarno živom svijetu, a ne u lijepoj kulisi kroz koju prolazim do iduće borbe.

NPC-jevi često samo stoje, čekaju da ih aktivirate i izgovore svoju rečenicu. Nakon godina modernih RPG-ova koji su nas navikli na svjetove s više ritma, slučajnih interakcija i osjećaja života, Arise zna djelovati pomalo ukočeno. Ne tražim da svaki seljak ima životnu priču, ali malo više uvjerljivosti svijetu ne bi škodilo.

Side questovi su, nažalost, dosta generični. Prečesto se svode na “donesi ovo”, “ubij ono”, “vrati se po nagradu” i slične aktivnosti koje postoje jer RPG valjda mora imati dodatni sadržaj, inače se negdje upali alarm. Nisu svi grozni, ali rijetko koji me stvarno povukao. Više su tu da popune prostor, daju materijale, novac ili malo dodatnog konteksta.

Što se Switch 2 verzije tiče, Tales of Arise - Beyond the Dawn Edition radi vrlo solidno. Igra cilja 1080p rezoluciju i u docked i u handheld modu, s gameplayem na 30 fps-a, dok neke event scene idu do 60 fps-a. U praksi igra izgleda oštro i stabilno, ali ne očekujte onu punu fluidnost koju biste možda htjeli od ovako akcijski orijentiranog RPG-a. Nije problematično, ali se osjeti, pogotovo ako ste navikli na više frame rateove.Performanse su generalno dobre i nisam imao većih tehničkih problema, ali su mi u oči upala poneka dulja učitavanja, posebno prije skitova.

Beyond the Dawn Edition uključuje i dodatnu ekspanziju, koja se odvija nakon glavne igre i donosi novi story arc, nove questove, dungeone i bossove. Lijepo je što je sve na jednom mjestu, pogotovo za igrače koji prvi put ulaze u Arise. To je kompletno izdanje i kao paket ima smisla, osobito na Switchu 2, gdje ovakvi veći JRPG-ovi imaju dodatnu vrijednost zbog handheld igranja.

Ono što mi je najviše ostalo u glavi je scena u kojoj Alphen izvlači vatreni mač iz Shionnine jezgre. To je baš onaj pravi anime trenutak: dramatičan, vizualno jak, malo pretjeran i potpuno svjestan toga što želi biti. Tu je Tales of Arise najjači: kad spoji vizualni spektakl, glazbu, borbu i emocionalnu dramu, može biti jako efektivan.

Problem je što između tih trenutaka ima dosta praznog hoda. Hodanje između borbi nije dovoljno zanimljivo, svijet nije dovoljno živ, side sadržaj nije dovoljno jak, a likovi mi nisu dovoljno sjeli da sve to nose na leđima. Borba i prezentacija često izvlače stvar, ali ne uvijek.

Tales of Arise - Beyond the Dawn Edition je dobra igra, ali ne i odlična Tales igra. Tehnički je na Switchu 2 vrlo solidna, vizualno je atraktivna, borba je flashy i duboka kad joj date prostora, a osnovna priča ima dovoljno dobru premisu da vuče naprijed, ali u usporedbi s nekim starijim nastavcima, posebno Abyssom i Vesperijom, nedostaje joj malo duše, malo kemije i malo onog osjećaja da ste s ekipom koju ćete pamtiti.

Preporučio bih je fanovima anime estetike, akcijskih JRPG-ova i Tales serijala općenito. Ako vam je ovo prvi Tales, vrlo vjerojatno ćete uživati, jer igra izgleda moderno i igra se pristupačno. Ako ste odrasli na starijim nastavcima, možda ćete, kao i ja, cijeniti sve što Arise radi dobro, ali istovremeno malo žaliti za onim šarmom koji je serijal prije imao jače izražen.

Primjerak igre za potrebe recenzije ustupio izdavač Bandai Namco

Sponzorstva

White Shark Ektara

White Shark EKTARA (DSM-07) je moderan USB kondenzatorski mikrofon dizajniran za streamere, podcastere, kreatore sadržaja i online komunikaciju.

White Shark Excalibur L

Mehanička tipkovnica s 97 tipki, hot-swap prekidačima, RGB osvjetljenjem i tri načina povezivanja: USB-C, 2,4 GHz i Bluetooth.