Postoji cijeli val igara koje pokušavaju rekreirati osjećaj mira. Znate već kako to ide: toplo svjetlo, biljke na prozoru, akustična gitara negdje u pozadini i atmosfera koja kao da vas stalno lagano tapša po ramenu. Problem je što većina tih igara toliko očajnički želi biti “cozy” da na kraju djeluju sterilno, kao katalog namještaja za ljude koji pale mirisne svijeće čim temperatura padne ispod 20 stupnjeva. Summerhouse je puno pametniji od toga.
Ne pokušava vas impresionirati. Ne pokušava vas ni zadržati pod svaku cijenu. Samo vam da nekoliko zidova, prozora i krovova i kaže: evo, slaži.
Na papiru, Summerhouse zvuči gotovo smiješno jednostavno. Gradite male kuće i improvizirane kvartove bez ikakvih pravila, resursa ili ciljeva. Nema ekonomije, nema upravljanja, nema “gameplay loopa” kakav smo navikli očekivati od ovakvih igara. Iskreno, prvih deset minuta nisam bio siguran postoji li ovdje uopće nešto što bi me moglo zadržati. Onda sam uhvatio sebe kako dvadeset minuta pokušavam složiti balkon koji me podsjeća na jedan apartman negdje na talijanskoj obali gdje sam ljetovao prije deset godina.
I tu Summerhouse pobjeđuje.
To nije igra koju “igrate” na klasičan način. Više djeluje kao neka mala mentalna pauza između svega ostalog. Upališ je prije spavanja, složiš dvije kuće, dodaš dimnjak koji nema nikakvu funkciju osim što izgleda lijepo, i odjednom prođe četrdeset minuta. Switch joj savršeno odgovara upravo zato što djeluje kao igra stvorena za handheld, za one kratke trenutke kad želite nešto raditi rukama, ali vam mozak više nema kapaciteta za još jedan skill tree, crafting sustav ili mapu prepunu ikonica.
Vizualno je prekrasna na onaj nenametljiv način koji danas rijetko viđamo. Pastelne boje, lagano izblijedjele teksture i sitni detalji zbog kojih svaki prostor djeluje pomalo stvarno. U jednom trenutku sam složio malu ulicu s biljkama i improviziranim balkonima koja je izgledala toliko uvjerljivo mediteranski da me podsjetila na pola Dalmacije u listopadu, kad turisti nestanu, a ostanu samo škure, veš i ljudi koji polako piju kavu.
Najbolja stvar kod Summerhousea jest to što razumije koliko je danas rijetko naići na igru koja od vas konstantno nešto ne traži. Nema dnevnih zadataka, nema battle passa, nema notifikacija ni osjećaja da ste “iza” ako ne igrate svaki dan. Samo prostor, atmosfera i osjećaj da nešto slažete zbog vlastitog gušta, a ne zato što vas igra nagrađuje dopaminskim mrvicama svakih pet minuta.
Naravno, neće svima sjesti. Ako vam trebaju jasni ciljevi, progresija ili osjećaj otključavanja novih stvari, Summerhouse bi vam vrlo brzo mogao djelovati prazno. Povremeno sam i sam poželio malo više alata ili interakcije, možda još pokoji detalj koji bi prostoru dao dodatni karakter. Ali svaki put kad bih to pomislio, igra bi me nekako podsjetila da joj poanta nikad nije bila količina sadržaja.
Poanta je osjećaj.
A taj osjećaj rijetko koja igra danas pogodi ovako precizno.
Primjerak Nintendo Switch verzije za potrebe osvrta ustupio izdavač Future Friends Games
