Jurassic World Evolution 3 + Rebirth: Dinopark iz snova

Nisam igrao prva dva nastavka Jurassic World Evolutiona, što možda zvuči kao hendikep, ali zapravo mi je dalo jednu dosta zanimljivu perspektivu. Ušao sam u treći nastavak potpuno svjež, s nekim davnim sjećanjima na Zoo Tycoon i onaj dječački san da ćeš jednog dana napraviti savršen park sa životinjama, samo što ove životinje imaju malo drugačije afinitete.

Prvih nekoliko sati Jurassic World Evolutiona 3 imaju onaj pravi “ajme, kako je ovo kul!” efekt. Prvi put kad pustiš dinosaura iz inkubatora, kad vidiš kako se vrata otvaraju i to ogromno stvorenje izađe u tvoj park, teško je ne nasmiješiti se. Igra uspješno prodaje fantaziju izgradnje parka u kojem se nešto prapovijesno kreće, diše, jede i potencijalno čeka da napravi problem.

Igrao sam na PC-u, s mišem i tipkovnicom, ali i s kontrolerom, i ugodno me iznenadilo koliko su kontrole na joysticku zapravo dobre. Sve radi sasvim intuitivno. Čak sam igru probao i na Steam Decku, gdje se vrti jako dobro, i moram pohvaliti da postoji baš grafički preset nazvan “Steam Deck”. Mala stvar, koja puno znači, jer dinosaurski park u handheldu je odličan.

Najviše me, ipak, oduševilo kad sam sjeo u vozilo za održavanje i krenuo ručno voziti kroz park. Stvarno nisam očekivao da ću moći njime manualno upravljati. Odjednom sve prestaje biti samo mapa s ikonama i brojkama. Uđeš u ograđeni prostor, voziš pokraj dinosaura, vidiš koliko je park zapravo velik, fotografiraš životinje i na trenutak samo budeš turist u vlastitoj kreaciji. Iz ptičje perspektive igra izgleda odlično, ali kad se spustiš dolje među zgrade, ograde i dinosaure, tek tada dobiješ puni osjećaj veličine i detalja.

Osnovna struktura igre na početku djeluje poznato, ali se dosta brzo pokaže koliko je slojeva zapravo u njoj. Ne radi se samo o tome da nacrtate ogradu, ubacite dinosaura i čekate da novac kapa. Prvo morate doći do genetskog materijala, istraživati fosile, razvijati genome, birati koje vrste želite stvoriti i onda razmišljati gdje ih uopće možete smjestiti. Svaki dinosaur ima svoje potrebe: koliko otvorenog prostora traži, kakvu vegetaciju voli, treba li mu voda, kakvu hranu jede, koliko drugih jedinki tolerira i smeta li mu susjedstvo drugih vrsta.

Kad ga pustite u park, posao tek počinje. Morate pratiti njegovo zdravlje, zadovoljstvo i okoliš, a ako mu nešto ne odgovara, igra vam dosta jasno pokaže u čemu je problem. Kliknete na dinosaura, vidite što mu nedostaje i onda kroz alat za uređivanje okoliša doslovno “bojate” teren: dodajete šumu, nisku vegetaciju, vodu, stijene ili otvoreni prostor, ovisno o tome što vrsta traži. To je jako elegantno riješeno jer sustav nije samo brojka u meniju, nego ga odmah vidite u prostoru.

Paralelno s time razvijate i prostor za goste. Treba im restoran, WC, suvenirnica, put do atrakcije, dobar pogled i osjećaj sigurnosti. Zbog toga stalno balansirate između životinjskog dijela parka i turističke infrastrukture. Gradite gledališta, spajate ih stazama, pazite na struju, šaljete timove da pregledaju objekte, popravljaju kvarove i obilaze dinosaure.

Bitan dio igre su i znanstvenici. Oni nisu samo ukras u meniju, nego resurs koji koristite za ekspedicije, istraživanja i razvoj novih stvari. Svaki ima svoje jače i slabije strane, pa morate kombinirati njihove vještine da biste otključali daljnji napredak. Sve to daje igri dobar ritam: malo planirate, pa gradite, istražujete, nešto popravljate, i onda gledate dinosaure kako mirno žive svoj život, sve dok vam igra ne kaže da nešto nije u redu i opet se vraćate u ulogu čovjeka koji pokušava održati genetski eksperiment funkcionalnim.

Kampanja se polako otvara kroz Dinosaur Integration Network, organizaciju koja pokušava pronaći način da dinosauri i ljudi funkcioniraju u istom svijetu. Šalje vas na različite lokacije po svijetu i kroz nju se postupno uče osnovni i napredniji sustavi. Poznata lica iz filmova su tu, uključujući Iana Malcolma, odnosno Jeffa Goldbluma, koji je više-manje tu da zvuči kao Jeff Goldblum i podsjeti nas da je kaos teorijski problem, ali vrlo praktična noćna mora. Likovi znaju biti malo cringe, ali u kontekstu Jurassic Worlda to nije nužno mana. Osim kampanje, igra nudi i sandbox i challenge mod.

Najveća novost trećeg nastavka je sustav uzgoja dinosaura. Ovdje imamo mužjake, ženke, mladunce, obitelji i nasljeđivanje osobina. Baby dinosauri su, očekivano, preslatki, a osim što su simpatični, daju parku osjećaj života. Nije to više samo proizvodnja odraslih dinosaura iz laboratorija, nego sustav koji pokušava prikazati vrste kao populacije koje se razvijaju i žive.

Igra je ugodno kompleksna. Ne djeluje banalno, ali ni ne pokušava vas kazniti čisto reda radi. Sviđa mi se i medicinski dio, gdje šaljete veterinarske timove da pregledaju i liječe dinosaure. Fora je što ne znate uvijek odmah što životinji treba, nego je netko mora obići, skenirati, vidjeti u čemu je problem i onda reagirati. Tu se lijepo osjeti čitava logistika parka. Postoje timovi za održavanje, veterinu, hvatanje, istraživanja i svi ostali ljudi koji pokušavaju održati sustav funkcionalnim dok vi razmišljate bi li bilo smiješno pustiti carnivora među goste nakon napornog dana na poslu.

Incidenti su važan dio igre jer vas podsjećaju da ovo ipak nije običan zoološki vrt. Dinosauri mogu postati nezadovoljni, bolesni, agresivni ili jednostavno dovoljno problematični pa krenu testirati kvalitetu vašeg dizajna. Ako im ograđeni prostor ne odgovara, ako su pod stresom, ako nešto pođe krivo ili ako sustav zakaže, situacija se može vrlo brzo pretvoriti iz šetnje lijepim parkom u ganjanje velociraptora pokraj restorana.

Kad dinosaur pobjegne, igra prelazi u krizni menadžment. Prvo morate reagirati brzo i shvatiti gdje je problem. Ograde se mogu oštetiti, životinja može završiti među gostima, a park počinje gubiti onu lijepu iluziju sigurnosti koju ste pokušali prodati ljudima. Posjetitelji paničare, sigurnosni rejting pada, a vi morate aktivirati odgovarajuće timove: poslati capture ekipu, uspavati dinosaura, popraviti ogradu i vratiti životinju natrag u prostor prije nego se situacija još više zakotrlja. Ako imate skloništa, možete ih otvoriti kako bi se gosti sklonili dok se problem ne riješi.

Možete čak i sami izazivati incidente ako želite vidjeti koliko brzo se sav vaš trud može pretvoriti u vijesti dana. Taj dio mi se sviđa jer Jurassic World bez mogućnosti raspada sustava jednostavno ne bi bio Jurassic World. Uredan park je lijep, ali park u kojem znaš da sve može otići kvragu ako loše planiraš ima puno više karaktera. I, budimo realni, pola zabave je upravo u tome da prvo glumiš odgovornog direktora, a onda potajno razmišljaš što bi se dogodilo ako bi sve dinosaure pustio van.

Gradnja je jedan od velikih aduta igre. Većinom sam se držao gotovih zgrada, ali i tu mi se svidjelo što ista građevina može imati različite vizualne stilove. Za one kreativnije, tu su modularni alati i Workshop. Ako ste osoba koja želi da svaka staza, svaka zgrada i svaki ukras imaju identitet, ovdje imate dosta prostora za igranje ako želite napraviti svoj idealni park.

Vizualno, igra je stvarno impresivna. Dinosauri izgledaju fantastično. Detaljni su, animacije su uvjerljive, a njihov dizajn nosi onaj pravi filmski osjećaj. Nije stvar samo u grafičkoj kvaliteti, nego i u prezentaciji. Kamera, zvukovi, način na koji se dinosauri kreću i reagiraju, sve to jako dobro prodaje atmosferu. Onaj trenutak kad prestaneš gledati menije i samo promatraš životinje u ograđenom prostoru možda je i najbolji dio igre.

Što se tehničkog stanja tiče, na PC-u sam igrao u 4K i 60 FPS bez problema. Nisam imao ozbiljnih bugova ni rušenja. UI je velik i na trenutke može djelovati prenatrpano, ali kod ovakve igre to je donekle neizbježno. Ima puno sustava, puno informacija i puno stvari koje traže tvoju pažnju. Nije najčišće sučelje na svijetu, ali je funkcionalno. Na Steam Decku me igra također ugodno iznenadila i činjenica da se ovakav naslov može tako normalno igrati u prijenosnom formatu veliki je plus.

Najveća mana Jurassic World Evolutiona 3 je upravo ono što mu je i najveća snaga: kompleksnost. Kad sve radi, osjećate se kao genijalni arhitekt savršenog parka. Kad se sustavi nagomilaju, igra se zna pretvoriti u niz malih obaveza. Netko treba pregled, netko treba hranu, negdje fali struje, negdje gostima fali restoran, negdje dinosauru fali grm, ali ne taj grm, nego onaj drugi grm, jer očito i dinosaur ima standarde. Mikromenadžment zna s vremenom postati zamoran, pogotovo ako ste očekivali potpuno opušteni sandbox.

Rebirth ekspanzija donosi dodatni sloj sadržaja. Tu su nova kampanja, tajne lokacije na otoku Île Saint-Hubert, nove vrste dinosaura, geotermalna energija i dodatni alati. Igrao sam dio kampanje i dojam je da se DLC lijepo uklapa u osnovnu igru, ali ne mijenja njezinu srž. Otvoreni avijariji su jako kul dodatak jer letećim vrstama daju više prostora i spektakla, a nove vrste poput Mutadona i Titanosaurusa dobro šire roster. Titanosaurus je posebno impresivan jer u ovakvoj igri veličina uvijek radi svoje, a veliki dinosaur je veliki argument.

Geotermalna energija mi je, s druge strane, djelovao kao potencijalno nepotrebno kompliciranje. Razumijem ideju, uklapa se u lokacije i daje novi infrastrukturni sustav, ali nije me odmah kupilo kao nešto bez čega igra ne bi mogla. Više je dodatni management sloj za one koji već vole takve stvari.

Distortus rex je očiti poster monster Rebirth ekspanzije i vjerojatno najjači primjer smjera u kojem DLC želi ići. Ovo više nije samo jos jedna velika životinja za vaš park, nego mutantna noćna mora koja izgleda kao da je netko u laboratoriju pogledao T. rexa i rekao: “Jel možeš napravit da ova stvar izgleda još strašnije?” Dizajnom je groteskan, deformiran i namjerno neugodan, što u igri djeluje kao podsjetnik da je Jurassic World uvijek najbolji kad ljudska ambicija pređe granicu zdravog razuma i onda svi odjednom glume da su iznenađeni.

Rebirth kampanja ima taj tajanstveni, eksperimentalni ton, a Distortus rex taj ton najbolje nosi. On nije tu samo da popuni roster, nego da DLC-u da identitet. Ako osnovna igra često naginje prema kontroli, balansu i urednom održavanju parka, ovaj DLC s njim podsjeća da formula ipak najbolje funkcionira kad se negdje u pozadini osjeti da će se sve kad-tad raspasti.

Rebirth bih zato opisao kao dobar dodatak za fanove, ali ne kao nešto što potpuno mijenja igru. Ako vam se sviđa osnovni Jurassic World Evolution 3, dobit ćete više sadržaja, nove životinje, nove lokacije i još razloga da se vratite u park. Ako vas osnovni loop nije kupio, DLC vas vjerojatno neće magično preobratiti.

Jurassic World Evolution 3 je igra za fanove Jurassic svijeta, ali i za ljubitelje management simova koji vole graditi, balansirati sustave i gledati kako mali detalji stvaraju veću cjelinu. Dovoljno je pristupačna i casual igračima koji se žele malo zezati s vlastitim dinoparkom, ali ispod površine ima dovoljno sustava da zadovolji one koji žele više od pukog gledanja dinosaura. Kompleksna je, ali zahvalna.

Meni je najviše značilo to što sam, kao netko tko nije igrao prethodne nastavke, ostao stvarno zapanjen detaljima. Ovo je stvarno jako dobra realizacija fantazije koju svi potajno imamo od djetinjstva: napraviti park pun dinosaura. S Rebirth ekspanzijom nudi bogat, vizualno impresivan i iznenađujuće dobro optimiziran paket. Ima odličan osjećaj veličine, fantastične dinosaure, dobre kontrole, pametan tutorial i dovoljno dubok management da vas drži angažiranima dugo, dugo.

A kad vam dojadi biti odgovoran direktor, uvijek možete otvoriti vrata svih kaveza i gledati kaos.

Primjerak PC verzije igre za potrebe recenzije ustupio Frontier Developments.