Battlestar Galactica: Scattered Hopes – kad ti svemir ne da mira ni pet minuta

Priznat ću odmah na početku: nisam Battlestar Galactica fan. Nisam gledao seriju i neću se ovdje praviti da sam cijeli život čekao igru koja će me natjerati da uzviknem “So say we all”.

Možda je baš zato Battlestar Galactica: Scattered Hopes zanimljiva igra za recenzirati, jer ovo nije nužno samo naslov za fanove koji će prepoznati svaki brod, svaku referencu i svaki depresivni pogled u daljinu. Ovo je prije svega strateški roguelite o preživljavanju flote u svemiru, gdje se stalno nešto raspada, netko nešto traži, resursi nestaju, a neprijateljski Cyloni, robotska civilizacije koja se pobunila protiv ljudi, vas neumorno love kroz galaksiju.

Scattered Hopes vas stavlja u ulogu zapovjednika flote preživjelih koji pokušavaju doći do Battlestar Galactice. Dakle: skupljaj resurse, popravljaj brodove, istražuj lokacije, donosi odluke i preživi napade. Zvuči jednostavno, ali u praksi igra brzo postaje jedan veliki lonac stresa u kojem se stalno morate pitati što je trenutno najmanje loša odluka.

Između borbi nalazite se u fazi upravljanja flotom. Brodovi se kvare, ljudi paničare, frakcije imaju svoje interese, netko želi resurse za osobni projekt, netko traži politički ustupak, netko bi malo štrajkao... Sve to dolazi dok pokušavate držati flotu na životu, istraživati okolinu, skupljati zalihe, popravljati štetu i razvijati tehnologiju. To je dobar tip stresa, onaj koji vas tjera da razmišljate i djelujete sukladnk.

Ono što mi se posebno svidjelo jest što igra vrlo brzo stvori osjećaj da nikad nemate dovoljno vremena. Uvijek treba još resursa,  još popravaka. Uvijek bi bilo dobro istražiti još jednu lokaciju, uložiti u još jedno poboljšanje, ali onda se Cyloni približe i igra vas podsjeti da planiranje zvuči krasno dok vam rakete ne lete prema civilnim brodovima.

Borbe su možda najugodnije iznenađenje. Nisu dugačke, nisu naporne i ne pokušavaju biti ogroman taktički simulator u kojem morate proučavati svaki parametar. Brze su, čitljive i ne treba dugo da postanu kaotične na dobar način. Cilj nije uništiti sve pred sobom. Cilj je preživjeti dovoljno dugo da flota pripremi skok i pobjegne. To mijenja cijeli osjećaj borbe. Ne osjećate se kao osvajač, nego kao netko tko drži vrata dok ostatak ekipe bježi iz zgrade koja gori.

Taktička pauza je ovdje ključna. U početku možda mislite da možete sve pratiti u realnom vremenu, ali onda krene kaos, protivnički brodovi i projektili dolaze iz više smjerova, civilni brodovi su ugroženi, vaše jedinice rade svoje, a vi vrlo brzo shvatite da je pauziranje često najbolji prijatelj. Pauziraj, pogledaj situaciju, pošalji jedinice, iskoristi sposobnosti i pokušaj nadmudriti AI prije nego što sve postane svemirski roštilj.

Tutorial je također dosta dobar. Igra ima dosta sustava, ali ih objašnjava dovoljno jasno da se ne osjećate kao da ste slučajno upali u doktorat iz svemirske logistike. Naravno, ovo je roguelite strategija pa će dio učenja doći kroz greške, ali barem imate osjećaj da znate zašto nešto radite.

Narativni događaji i frakcije daju igri dodatnu težinu. Ljudi u floti imaju svoje potrebe, ciljeve i frustracije, a odluke često znače da ćete nekoga razveseliti i nekoga drugog naljutiti. Igra dobro hvata taj osjećaj da ne vodite samo brodove, nego gomilu preživjelih ljudi koji se pokušavaju ne raspasti psihički i politički.

Vizualno je igra zanimljiva, ali ne potpuno ujednačena. Kada posjećujete unutrašnjost brodova i razgovarate s ljudima, igra koristi stiliziranu, gotovo pixel-art estetiku i portrete likova u dijalozima. U svemiru pak gledate 3D modele brodova i borbe koje imaju drukčiji vizualni dojam. Ništa od toga nije ružno, dapače, igra ima karakter, ali prijelaz između tih stilova zna djelovati malo neusklađeno. Glasovne glume nema, što je šteta jer bi dramatični dijalozi i krizni sastanci sigurno dobili dodatnu težinu. Ovako se sve oslanja na tekst, portrete i atmosferu.

Najveća snaga igre su upravo borbe i menadžment. Taj ritam između pripreme, donošenja teških odluka i naglog skoka adrenalina kad Cyloni napadnu funkcionira jako dobro. Ima tu onaj dobar roguelite osjećaj da svaka odluka može pomoći, ali i dugoročno zakomplicirati stvari. Nije igra za one koji žele čistu akciju, ali nije ni presuha strategija za ljude koji se uzbuđuju na tablice resursa. Nalazi se negdje između, i većinu vremena taj balans dobro drži.

Najveći problem mogao bi biti dugoročna repetitivnost. Budući da se igra oslanja na krizne događaje, frakcijske zahtjeve i ponavljajuće borbene situacije, pitanje je koliko će vas držati nakon više runova. Prvi dojam je jak, sustavi su zabavni, a borbe imaju dovoljno tempa, ali nije teško zamisliti da se nakon nekog vremena određene situacije počnu ponavljati. To nije nužno katastrofa, jer roguelite igre ionako žive od ponavljanja, ali ovdje taj osjećaj može biti izraženiji jer su runovi sporiji i više nalikuju malim kampanjama nego kratkim partijama za “još samo jednu rundu”.

Battlestar Galactica: Scattered Hopes bih preporučio prije svega fanovima serije, ljubiteljima roguelite strategija i svima koji vole znanstvenu fantastiku u kojoj se preživljavanje osjeća kao stalno balansiranje na rubu. Ne morate biti fan Battlestar Galactice da biste uživali. Ako vam zvuči zabavno voditi flotu kroz političke krize, kvarove, napade i odluke gdje nikad nitko nije potpuno sretan, ovo bi vam se moglo svidjeti.

Ako pak želite brzu, glasnu i jednostavnu svemirsku akciju, ovo nije taj brod. Ovdje ne spašavate galaksiju spektakularnim herojstvom. Ovdje krpate flotu selotejpom, gasite požare i nadate se da ćete preživjeti još jedan skok.

So say we all, valjda. Ne znam, nisam gledao seriju. Nemojte me hejtati.

Primjerak PC verzije igre za potrebe recenzije ustupio izdavač Dotemu