Little Nightmares II: Mala igra, a veliki nemir

Čuo sam za Little Nightmares, ali ovo je moj prvi susret s ovim serijalom. Već nakon prvih nekoliko minuta bilo mi je jasno zašto se oko njega stvorila toliko vjerna publika. Ovo nije horor koji na vas stalno baca akciju i "jump scare", nego vas polako gura kroz napuštene kuće, jezive škole, čudne televizore i prostorije u kojima je sve samo mrvicu pretamno i pretiho, poput dječje noćne more koju netko nije ugasio na vrijeme.

Igramo kao Mono, dječak s papirnatom vrećicom na glavi, koji se probija kroz izobličeni svijet pun opasnosti. Ubrzo mu se pridružuje i Six, djevojčica u žutoj kabanici, poznata igračima prvog nastavka. Njih dvoje ne komuniciraju previše, ali Little Nightmares II jako dobro razumije ono staro pravilo: pokaži, ali nemoj previše otkriti.

Mono i Six se drže za ruke, pomažu si u rješavanju problema, hvataju jedno drugo pri skokovima preko provalija i zajedno, mali i sitni, pokušavaju preživjeti ovaj mračni svijet. U igri u kojoj je gotovo sve hladno, prljavo i prijeteće, njihovi sitni trenuci suradnje daju joj srce i karakter.

Najveća snaga igre je atmosfera. Igra doslovno pršti nelagodom. Svaka lokacija izgleda kao nešto što je nastalo kad bi dječja mašta i potisnuta trauma sjeli i napravili noćnu moru. Mračni šumski predjeli, škola puna jezive djece, beskrajni hodnici koji djeluju predugo, stanovi koji izgledaju kao da su ih ljudi napustili usred nečega užasnog, sve to stvara osjećaj stalne napetosti.

Posebno mi je ostala u glavi scena u kojoj se penjete po kuhinjskom stolu za kojim sjedi mrtva obitelj, s iznutricama vani. Ubrzo vas lovac s puškom progoni kroz šumu, jeziva učiteljica vas želi progutati, a ako neće ona, onda vas čudna, jeziva djeca ganjaju po školi da vas rastrgaju.

Vizualno, igra je fantastična. Nije stvar samo u grafici, nego u dizajnu. Svaki kadar izgleda promišljeno. Kamera često hvata prostor tako da se osjećate maleno, ranjivo i potpuno nebitno.

Zvuk je jednako važan. Škripa vrata, vjetar, udaljeno gunđanje, režanje i deranje spodoba koje vas love, sve to gradi nelagodu možda i više nego sami vizuali. Little Nightmares II zna kada treba glazbu, a kada je tišina puno gora, a ovdje često to i je.

Na Switchu 2 Little Nightmares II radi vrlo dobro, i u docked i u handheld modu. Na velikom ekranu najviše dolaze do izražaja odličan art, rasvjeta i svi oni sitni, neugodni detalji koji grade atmosferu. Ipak, igra mi je posebno sjela u handheldu. Manji ekran, slušalice i mračna atmosfera čine iskustvo intimnijim i još malo jezivijim, kao da doslovno držite malu noćnu moru u rukama. Tehnički nisam imao problema.

Gameplay se temelji na kombinaciji platformiranja, skrivanja, bježanja i rješavanja zagonetki. U najboljem izdanju, sve to odlično podržava atmosferu. Kad se šuljate iza učiteljice, bježite od lovca ili tražite način da prođete kroz prostor bez da završite kao mali, tužni screenshot, igra zna biti stvarno napeta. Nije to akcijski horor u kojem imate arsenal i stav. Vi ste mali, oni su veliki - to je uglavnom cijela filozofija borbe.

Zagonetke su uglavnom dobre i fino uklopljene u prostor. Guranje predmeta, traženje pravog puta, korištenje okoline i tempiranje pokreta većinom djeluju prirodno. Nema osjećaja da rješavate križaljku koju je netko zalijepio usred horora. Sve je dio svijeta.

Problem je što igra ponekad malo previše voli taj pristup pokušaja i pogreške. Drugim riječima: umrete. Pa shvatite zašto. Pa umrete opet jer ste skočili dva centimetra krivo. Pa onda treći put jer kamera i dubina prostora nisu baš prijatelji. Četvrti put ćete umrijeti jer, eto, očito je trebalo skočiti pola sekunde ranije. I onda peti put uspijete, ali više niste sigurni jeste li bili pametni ili je igra napokon odlučila da vas pusti dalje.

Najviše se to osjeti u dijelovima gdje treba precizno procijeniti skok, položaj ili trenutak skrivanja. Platformiranje je generalno dobro, ali zbog 2.5D perspektive ponekad je teško reći gdje točno treba stati ili skočiti. Nije to stalni problem, ali kad se dogodi, zna izvući iz atmosfere, jer horor padne u drugi plan dok vi šizite na razmak između platformi.

Slično vrijedi i za neke sekvence skrivanja. Recimo, scena s učiteljicom u školi odlična je po ideji i atmosferi, ali u praksi zna djelovati kao da morate imati i malo sreće, ne samo osjećaj za timing. Kad vas igra natjera da ponavljate istu scenu više puta, napetost se polako pretvori u frustraciju.

Ipak, Little Nightmares II je stvarno posebno iskustvo. Ovo je kratka, atmosferična, čudna i jeziva igra koja zna ostaviti trag. Nema ogromne sustave, nema mapu punu upitnika, petnaest crafting resursa i likove koji vam objašnjavaju teoriju relativnosti. Samo vas baci u ružan, mračan, prekrasno dizajniran svijet i kaže: snađi se.

Njezina priča više se osjeća nego što se objašnjava, njezin svijet više sugerira nego što izgovara, a njezin horor dolazi iz atmosfere, dizajna i osjećaja ranjivosti. Little Nightmares II je igra koju je lako preporučiti svima koji vole kraća, atmosferična i čudna iskustva.

Meni je ovo bio prvi Little Nightmares, ali definitivno ne i zadnji. Nakon ovoga, prvi nastavak ide na listu, a treći ću svakako imati na oku. Igra me natjerala da poželim još ovih malih, jezivih trauma. Spreman sam za još!

Primjerak igre za potrebe recenzije ustupio izdavač Bandai Namco.