Ako se vratimo u početak devedesetih kada je je FPS žanr počeo dobivati svoje konture lako je vidjeti kako mnogi žanrovski serijali tog doba, koliko god bili popularni tada, nisu uspjeli napraviti skok u moderno dobro. Isto tako možemo vidjeti kako jedan je, a na današnji dan to se dodatno potvrdilo kada je izašao Doom.
Nakon preko deset godina čekanja na novi nastavka serijala uzeto je isto ime kao što je imao i prvi nastavka serijala iz 1993. godine, sasvim jednostavno – Doom. Iako je originalno imao četvorku iza imena imao je i razvojne probleme nakon kojih je ista uklonjena. Možda je tako i bolje jer je igra time dobila slobode postati neki novi početak, što je zapravo i bila. Dovoljno govori to kako je na obje igre radila samo jedna osoba – Kevin Cloud. Sva ostala legendarna imena koja su stvorili originalni Doom više nisu bila tu, došlo je vrijeme za neke nove ljude u putu prema legendarnom statusu.
Bilo je to i potpuno drugačije vrijeme. Sredinom desetih godina kada bi netko kazao FPS prva pomisao bila bi multiplayer igranje, to je nekako postao standard industrije. Doom ga je imao, ali to nije bilo njegov forte, bio je frenetičan i fantastičan single player. Sama ta odluka nekako je uspjela uhvatiti duh onoga što je Doom bio kada je nastao. Brži nego prije uz veoma zabavan arsenal oružja, uspjeh nije bio zagarantiran, no došao je. Napravili su dobru igru i to je nagrađeno.
Doom će od tada pa do danas dobiti dva nova nastavka serijala. Zapravo jedan je prethodnik, a u njemu su kompletno odbacili multiplayer. Tim je našao što funkcionira i na tome nastavio graditi.
