Oduvijek sam volio kartaške igre. Bela je bila i ostala moja prva ljubav, ali postalo je sve teže naći i dogovoriti još troje ljudi kako bi se odigrala koja partija. U pokeru sam završio u plusu dok sam ga igrao online, ali količina stresa je bila prevelika kako bi dugoročno mogao uživati u tome. Naučio sam i mnoge druge igre sa više ili manje uspjeha, ali ih zaboravio kako ih nisam igrao.
U višim razredima osnovne škole upoznao sam Magic the Gathering. Ne mogu tvrditi koja je to točno godina bila jer se ne sjećam, ali kako je Invasion blok bio aktualan znam da je bilo negdje oko 2000. godine. Davno. Svidio mi se koncept i sam gameplay. U tom periodu bile su tu još neke Trading Card Game stvari, no ni jedna mi nije sjela kao MTG. Baš kao u svakoj priči postoj jedno veliko ali – ovdje je to bila cijena. Ako ste ikada ušli u MTG znate kako je to skup sport, ako niste – nemojte, novčanik će vam biti zahvalan.
Proći će jedno petnaest godina prije nego Hearthstone započne revoluciju koja će biti baš za mene. Nije bila prva digitalna kartaška igra, ali je jedna koja ih je ‘stavila na mapu’. Uspjeh je bio nevjerojatan, a igram je i dan danas. Taj uspjeh potaknuo je mnoge druge igre za ulazak u digitalni svijet. Sve sa više ili manje uspjeha. Gwent, Yu-Gi-Oh! Master Duel, League of Runeterra kao samo neke od. A na kraju nastao je i Magic The Gathering Arena. Igra kao stvorena za mene. Prilika igrati MTG bez stalnog kupovanja fizičkih kopija karata.
Naravno, ako ste htjeli potrošiti hrpu novaca na MTG Arenu mogli ste i još možete. Ali ste mogli igrati potpuno besplatno, baš kao što i ja igram. Moj cilj tu nikada nije bio biti kompetitivan na najvišem nivou nego se zabaviti. Progresija besplatnog igranja nije sjajna, ali je dovoljno dobra za normalno igranje. Nećete imati sve deckove, nećete imati sve karte, ali ćete imati dovoljno. Ili bolje kazati imat ću točno dovoljno za ono što je meni potrebno.
Od samog izlaska sam igrao po par partija tjedno. Nekada više, nekada manje, ali nekako sam dojma da bi prosjek bio jako blizu pola sata tjedno. Sve dok nedavno nisam shvatio kako nisam igrao skoro pola godine. Razlog je bio jasan – dosadilo mi je igrati crossover stvari. Nisam protiv njih, ali mislim kako sve treba imati svoju mjeru. Lord of the Rings, Spider-man (koji čak nije bio dostupan digitalno), Dungeons & Dragons, Final Fantasy, Assassin’s Creed kao neke od kolaboracija. Dok je Avatar: The Last Airbender bila kap koja je prelila čašu. Da li je do toga što mi je bilo previše ili što je ovo IP u koji nikada nisam ušao? Nisam siguran, no nisam siguran ni da li je važno.
Gubio mi se dio originalnosti kojeg je igra imala, nećemo se lagati, bilo je puno stvari koje su imale ‘inspiracije’ iz drugih medija ili kultura. Ali ovo više nije bila posudba, ovo je postao direktan ulazak u te druge IPove. Do te mjere da si ih nekoliko mogao imati istovremeno u partiji, što mi je postalo nakaradno. Sada kada je došao novi set koji nije vezan na neki IP i ja sam odigrao pokoju partiju, ali mislim kako je samo pitanje trenutka kada ću ponovo ostaviti ikonu na desktopu netaknutu mjesecima. Tko zna, možda nađem ljude za belu…
Napomena: Članak je izvorno objavljen na 227gaming.com, a na našem portalu ga prenosimo u cijelosti uz odobrenje autora.
