Prije nekoliko tjedana u Facebook grupi PlayStation 5 Hrvatska osvanula je objava koja nije prošla nezapaženo među lovcima na trofeje. Hrvatski igrač Tin Bobeta, poznatiji pod svojim PSN nadimkom crowizard, pohvalio se osvajanjem jednog od najtežih trofeja koje PlayStation ekosustav uopće nudi – onog iz zloglasne igre Crypt of the NecroDancer.
Za one koji nisu upoznati s njom, riječ je o naslovu koji već godinama slovi za jednu od najtežih igara za osvajanje platinastog trofeja. Platina koju većina igrača nikada neće ni pokušati osvojiti, a kamoli uspjeti. Ukratko, igra rezervirana za najupornije, najvještije i, rekli bi neki, pomalo mazohistički nastrojene lovce na trofeje.
No kada pogledate Bobetin profil, postaje jasno da Crypt of the NecroDancer nije nikakva slučajnost. Tijekom godina uspješno je platinirao neke od najzahtjevnijih izazova u gaming svijetu, uključujući Ninja Gaiden serijal, Wolfenstein serijal, Super Meat Boy, Trackmania Turbo, Max Payne 3 te Ikaruga. Sve redom igre koje su mnogim igračima zadavale migrene, testirale strpljenje i tražile gotovo savršenu izvedbu.
Potaknuti njegovim najnovijim uspjehom, odlučili smo porazgovarati s njim o lovu na trofeje, najtežim gaming izazovima koje je savladao, ali i o njegovom gaming putovanju općenito. U nastavku donosimo intervju s Tinom Bobetom, odnosno crowizardom – čovjekom kojem očito nijedan trofej nije prevelik izazov.
1. Za početak, vrati nas malo u prošlost. Što te privuklo igrama? Koje su bile prve igre?
Za početak bi se htio zahvaliti na intervjuiranju. Moji počeci sežu još od malih nogu, prva konzola na kojoj sam igrao je bio dobri stari Nintendo. Bio je to klasični Super Mario zbog kojeg sam zavolio platformere, no i neke druge igre poput Circus Charlie i Lunar Pool. Privuklo me to skakutanje u igrama i izbjegavanje prepreka, no tad se jedna igra igrala mjesecima jer nije bilo guideova da pogledaš kako proći neki dio na kojem zapneš.
2. Kada pogledaš današnju gaming industriju, što ti najviše nedostaje iz "starih vremena", a što smatraš da je danas bolje nego ikad?
Kolikogod je tehnologija uznapredovala po puno pitanja u gaming industriji u zadnjih 15, 20 godina mislim da je glavni problem današnjice taj nedostatak kreativnosti i to što imamo stvarno raznih tipova igara gdje je jako teško smislit nešto potpuno novo i unikatno što bi se izdvojilo u tom moru sivila repetitivnosti. Drugi problem je taj što igre izlaze nedovršene planski kako bi se kasnije mogao ugurat pokoji „story DLC“ da bi se još dodatno zaradilo. Prije 20 godina pojam DLC-a nije postojao jer su igre izlazile „full u paketu“, nije bilo mikrotransakcija i pay2win stvari. Shvaćam da obujam igara i zahtjevnost tehnička nije ni blizu kao prije, ali problem se uglavnom vrti oko namjerne nedovršenosti. S druge strane, danas su naravno izrazito bolje performanse gdje praktički za ogromne igre ni nemate loading screena, nego instant učitavanje. Grafički su se igre približile potpunom realizmu i puno više interaktivnih stvari ima u open world igrama što prije nismo imali u tom obujmu. Doduše nekad ni previše nevalja, ako je repetitivno.
3. Je li postojao jedan naslov koji je promijenio način na koji gledaš na igre kao medij?
Naravno, to bi bio Red Dead Redemption 2. Kad sam igrao RDR 2, nisam mogao vjerovati koliko bolesnih detalja nudi ta igra, a o priči, soundtracku, grafici da i ne govorim. Za mene je to više bilo filmsko iskustvo, nego igračko koliko je imerzivna sama igra i kako se lako izgubiti u njoj. Imao sam osjećaj kao da sam te ljude poznavao u stvarnom životu. Također bi nadodao Clair Obscur: Expedition 33 koji ima jedno od najbolje ispričanih priča također sa filmskim scenama te The Last Of Us i Uncharted serijal koji su još puno prije promijenili moj način gledanja na igre.
4. Kroz godine si odigrao solidan broj igara. Da li ti je težina trofeja ikad bila presudan faktor u odabiru igre?
Težina trofeja mi nikad nije bila presudan faktor u odabiru igara na mom profilu, jedina stvar je ta što igram sve igre koje imaju platinu, a postoji dosta dobrih igara koje imaju samo rješenost do 100% bez platine. Odigrao sam i kompletirao veliki broj igara čije su platine ocijenjene po mnogima 9 i 10/10 po težini i neke sam odigrao jer su stvarno kvalitetne igre poput Vanquisha, Evil Within 1 i 2 i slično dok sam neke odigrao čisto zbog brutalnog izazova koje nude kao što su Ikaruga, Street Fighter IV dok neke sam odigrao zbog kombinacije oba gornja faktora kao što je naprimjer Crypt of the Necrodancer koji mi je postao najzabavnija igra što sam igrao te također Ninja Gaiden Sigma 2 koji mi je postao jako drag.
5. Postoji li žanr kojem se uvijek vraćaš bez obzira na trendove i popularnost?
Postoji naravno, to bi bili platformeri. Uvijek kad nekako napravim dužu pauzu od tog žanra, uhvati me želja da odigram jedan. Trenutno igram novog James Bonda pa ću nakon njega Pragmatu i onda bih mogao odigrati Raymana Remastered da me malo vrati u dane djetinjstva. Također Cuphead, Sackboy stoje u libraryu.
6. Koja te igra najviše iznenadila u posljednjih nekoliko godina i zašto?
Najveće iznenađenje (ako ne računamo Clair Obscur budući da po komentarima igrača sam i očekivao masterpiece) mi je bio Ghostrunner. Odigrao sam oba dijela. Nisam puno očekivao od tih igara a dobio sam mnogo od soundtracka, lokacija, vrlo fluidnog gameplaya, optimalne težine, izrazito dobrih boss borbi. Igra koju bi preporučio svakom ko voli mix fast paced shootera i platforminga. Jedinica je linearnija dok dvojka ima nešto i polu open world segmenata.
7. A koja igra nikada nije dobila pažnju koju je zaslužila?
Jedan serijal koji bi spomenuo koji je jako kvalitetan po mnogima, a nisam još nikako ga odigrao, ni sam neznam zašto je Metal Gear Solid. Nekako, uvijek bi uletilo nešto drugo za igrat. Morat ću u oglednoj budućnosti ga zaigrati jer sam čuo samo riječi hvale o njemu. Igrao sam jedino Metal Gear Rising na PS3 koji je spin-off serijala te je hack-n-slash igra za razliku od MGS. Vidio sam u Store-u da imaju master kolekcije za sve dijelove pa ću ih uzeti.
8. Kad bi morao sastaviti osobni gaming Top 5 igara koje su te obilježile kao igrača, koje bi to igre bile?
Ako bi računali sve Playstatione na kojima sam igrao mislim da bi na broj 1 zasjeo Crash Bash. To je igra koju sam solo prešao nekoliko puta 200% (da, ona se može proći do 200% max) te također 200% u co-opu sa prijateljima. Vjerojatno daleko najviše utučenih sati u djetinjstvu i puno sjećanja lijepih vezano za tu igru i sve bih dao da izbace remaster te igre sa multiplayerom omogućenim.
Na drugo mjesto bih stavio GTA IV. Kada sam ga prvi put igrao na PS3, ostao sam u šoku koliko realistično je napravljen u odnosu na dotadašnje igre od fizike auta do same te ragdoll mehanike. Puno puta sam ga prešao do 100% i nosim najbolja multiplayer sjećanja iz te igre i poznanstva koja održavam i 17 godina poslije dan danas. Priču tad kao klinac nisam kužio, ali kasnije kad sam ga ponovo igrao sam shvatio koliko mračna, tragična i iznad svega realistična priča koja usput daje pogled na život u Americi koji nije nimalo bajan kako Roman opisuje stoji iza svega toga, a o pisanju neću ni govorit. Sumjam da će Rockstar ikad izbacit GTA koji će blizu doć ovome po tom pitanju. Ujedno to mi je bila i prva platina 2009-te godine.
Treće mjesto bi dao The Last of Us igri. Jedno od najupamtljivijih remek-djela što sam igrao na PS3 generaciji. Genijalna, emotivna igra sa vrlo upečatljivom pričom sa jednako kvalitetnim Left Behind DLC-om gdje sam bio tužan kad sam završio igru i htio izbrisat sjećanje i opet ispočetka. U multiplayeru sam guštao također.
Četvrto bi dao Red Dead Redemption 2, vjerojatno najbolja igra što sam igrao u životu jer je paket savršene grafike, soundtracka, vrhunske priče, imerzivnosti i detalja bolesnih koje su uveli u samu igru. Igrao sam je dosta kasno, ali ovo je igra kod koje sam prvi put imao osjećaj da su ti svi likovi stvarni i da praktički pratim neki dugi film, a ne igru.
Na peto mjesto bih stavio Clair Obscur kojeg sam odigrao prošle godine. Uz RDR 2 najbolja igra po pitanju priče jer je unikatna i iskače od ostalih klasičnih storya. Iako ne preferiram taj turn-based combat, niti igre koje ovise o buildovima likova, ovo me jednostavno osvojilo na drugi način.
9. Koliko su trofeji promijenili tvoj odnos prema igrama? Igraš li danas drugačije nego prije pet ili deset godina?
Moram priznat da su imali utjecaja jer dovršavam svaku igru koju započnem do 100% još od 2009-te godine što je izuzetno zahtjevno jer se nekad godinama kasnije trebam vraćati na DLC koji zna biti puno teži nego base igra. Prije nego što se odlučim za neku igru bacim oko na gameplay video pa sam već stekao iskustvo da u desetak minuta procjenim vrijedi li vremena ili ne. Rijetko bi se znalo desit da bi se zeznuo pa nasilu dovršio igru. Igram drugačije danas nego prije pet ili deset primarno zbog limitiranog slobodnog vremena, prije sam se čak okušao u fastest achiever leaderboardima pa sam jedno dobro vrijeme bio u top 50 fastest achiever leaderboardu u Super Meat Boy platini, dok me danas to uopće ne zanima pa nastojim što duže uživati u igri.
10. Postoji li igra koju obožavaš, ali nikada nisi pokušao platinirat jer smatraš da bi ti uništila iskustvo te igre?
Dosada nisam imao situaciju da bi mi uništilo iskustvo igre iako platina u Red Dead Redemptionu 2 na neki način ubije imerzivnost igre sa onim trofejem vezano za zlatne medalje jer se treba rushati kroz misije što nije nikako prirodan način za igranje jer je igra sa razlogom troma i spora. Možda bih spomenuo Mortal Kombat na PS3 kojeg nisam odigrao zbog onog grindy trofeja gdje treba sa svim likovima igrat x sati i lupat fatalitye, nije uopće teško samo je bespotrebno dugo i dosadno, ali nisam ni pretjerani fan serijala da bi trošio sate na to.
11. Mnogi igrači odustanu kada naiđu na nemoguć boss fight ili prezahtjevan trofej. Odakle dolazi ta upornost koja te vodi do nekih od najrjeđih platinum trofeja?
Ta upornost dolazi od crte karaktera. Neko ima više volje i strpljenja i živaca neko manje, ali inače sam osoba koja ako nešto baš voli probija granice ekstrema gdje psihička stabilnost i mentalna snaga je krucijalan faktor u takvim izazovima. Imam toleranciju veću nego velika većina ljudi na konstantno ponavljanje nečeg da bi bio bolji u nečemu i to je ključ svega, ne samo u gamingu, nego općenito u životu. Istina, za neke stvari sam izuzetno talentiran pa i to pomaže, ali dosta puta bi se našao u nečemu što me neide nikako, ali volja bi to pobjedila. Moja poruka je da nikad ne odustajete od ničeg u životu što volite makar to bilo i nešto virtualno. Naravno, nekad ako nam nešto radi više štete nego koristi treba znati i stati te pokušati opet kasnije.
12. Koji ti je platinum bio najveći test vještine, a koji najveći test živaca?
Budući da još imam dovršit neke stvari za Crypt of the NecroDancer platinu i ako njega stavimo na stranu onda bi rekao da je Ikaruga bila najveći test vještine jer mi za S++ rank na najteži chapter trebalo oko 50 sati vježbe i ekstremno je težak dok je za ostale chaptere trebalo po svaki 20-tak sati. Potrebni su jako dobri refleksi za tu igru i dosta ponavljanja. Najveći test živaca bi bio Street Fighter IV na PS3. Primarno zbog trialsa. Pazite vježbao sam oko 2 tjedna na kontroleru zasebno one najteže combose, a ti combosi traju svaki samo po 5, 6 sekundi. Glavni problem je što igra ima 1-frame linkove gdje vi morate povezivati neke udarce u timingu od 1 framea odnosno 1/30 sekunde što je krajnje bolesno i morate izvoditi neke čudne motione na kontroleru gdje bi lomio prste. Dosta ljudi je igralo sa fight stickovima i turbo kontrolerima, ali i fight stickovi zahtjevaju vježbu. Tu su živci najviše radili jer nemate nikakvog gameplaya i lupate combose satima i satima i nekoliko desetaka sati da bi izveli nešto što traje par sekundi. Kenov 4-ti i 5-ti, C. Viper 3-ći i 5-ti, Gen 5-ti, Balrog 4-ti i 5-ti HARD trialsi su neki koje pamtim dan danas koliko su bolesni bili.
Ako bi pak trebao zasebni trofej izdvojit onda nedvojbeno trofej koji je trebao ujedno najviše živaca i vještine daleko miljama od svih je ovaj što sam osvojio nedavno u Crypt of the NecroDanceru „Lowest of the Low“ za koji mi je trebalo skoro 300 sati intezivne vježbe. On je etiketiran kao jedan od najgorih općenito u gamingu na svim platformama ne samo PS. To je jedini trofej ikad koji me doveo na rub psihičkog sloma jer sam ga igrao u komadu bez ikakvih većih pauza od igre i koji je toliko brutalan da svi ostali što sam osvojio ne dolaze ni blizu.
13. Je li ti se ikada dogodilo da nakon "previše" sati uloženih u neku igru zbog trofeja više nikada nisi poželio upaliti je?
Nije, jer uglavnom igram igre koje me dosta privuku. Čak i nakon platine znao bih igrati igre poput Super Meat Boya, Street Fightera IV ali multiplayer tako da nisam imao dosad iskustvo da bih zamrzio toliko igru zbog nekog trofeja. Ninju Gaiden Sigma 2 još držim instaliranu i nakon platine jer mi se igra jako svidjela dok za NecroDancera sam siguran da ću ga igrati i nakon platine jer je jednostavno genijalna igra bezobzira što bezobrazna težina trofeja dovodi ljude do ludila.
14. Postoji li platinum koji smatraš većim postignućem od svih ostalih, ne zbog težine, nego zbog osobne priče iza njega?
Izdvojio bi dva platinuma koja mi prva ostanu u sjećanju, a to su GTA IV i CoD Black Ops Cold War. GTA iz tog razloga što imam anegdotu da sam ga igrao tamo još 2009-te godine kad nije bilo puno informacija o trofejima. Tad je postojao mit da za „Auf Wiederehen Petrovic“ trofej treba rješiti sve online modove u jednoj sesiji bez gašenja konzole budući da Rockstar serveri nisu dobro pratili pobjede ako se radilo na više sesija. Znam da se pričalo i da ovisi o serijskom broju konzole ili tako nešto slično, kružili su razni mitovi tad koji danas djeluju smješni jer se nije znalo puno o multiplayer trofejima. Dogovorio sam se sa jednim likom iz Njemačke da ćemo krenuti ujutro i odigrati sve u komadu. Nakon nekoliko sati boostanja roditelji mi više nisu dali da igram, a ja nisam mogao ugasit jer nisam još bio ni na 50% tog runa. I onda sam pozvao prijatelja da dođe kod mene koji nije imao veze sa gamingom, a ja sam mu govorio što treba učiniti tako da nakon 11 sati boostanja došao je zadnji online mode na red i iskočio je trofej. Imao sam zabranu igranja neko vrijeme nakon toga pa nisam mogao odma pomoći i tom liku, ali na kraju smo svi osvojili trofej.
Još bi izdvojio i Black Ops Cold War od prije dvije godine jer je bilo jako zahtjevno skupit 32 ljudi da bi se izboostao trofej vezano za 10 Squad Wipe medalja. Nakon što je jedna ženska odustala jer se ljudi ne bi pojavljivali na dogovore, preuzeo sam vodstvo boostinga na Discord grupi. U to vrijeme sam radio na fakultetu tako da je bilo izuzetno zahtjevno uz odgovoran posao izkoordinirat paralelno svoje slobodno vrijeme sa svim mogućim vremenskim zonama ostalih ljudi jer pazite nije to 5, 6 ljudi. To je 32-oje ljudi potrebno minimalno da se pokrene taj mode i onda svih 32-oje treba odlično funkcionirat i komunicirat, a taj mode je mrtav i inače ga skoro pa niko neigra. Ti ljudi su bili od Sj.Amerike preko Europe, Bliskog i dalekog Istoka sve do Australije. Bilo je dosta stresno uskladit sve vremenske zone budući da bi uvijek neki random uspio upasti pa bi morali improvizirati, ali bilo je i dosta smijeha. Znam da sam na papir sastavio 8 squadova sa po 4 člana i točno spajao koji squad napada kojeg i na kojem dijelu mape da interferencije budu minimalne. Bilo je tu svakakvih situacija od Kineza koji ne razumiju engleski pa ubijaju sve ispred sebe do likova koji bi zabucali broj squada koji sam im dodijelio, ali uspjelo se na kraju. Imao sam dosta situacija smješnih i na PS3 igrama vezano za multiplayer trofeje, ali ovo dvoje bi izdvojio kao najupečatljivije.
15. Kako izgleda tvoj proces kada se odlučiš na osvajanje nekog ekstremno teškog platinum trofeja? Jesi li tip koji proučava svaki detalj ili voliš učiti kroz pokušaje i pogreške?
Kada idem na ekstremno teški platinum uglavnom imam neki osjećaj u što se upuštam, ali naravno to nemogu osjetit koliko je esktremno dok ne krenem igrati. Mene trophy guideovi i komentari drugih ne zanimaju jer svatko je individualan, guidove gledam onda ako postoje collectiblesi ili nekakvi ogromni missable trofeji. Za ekstremno teške platine znam pogledati neki video ako zapnem dugo na jednom mjestu pa iskombinirat sa nekom svojom metodom jer uvijek pokušajem pronaći svoje metode i izučavati AI do srži. Za Ninju Gaiden Sigma 2 sam naprimjer pitao Tuhya koji ima puno iskustva u toj igri neka pitanja vezano za bosseve, ali opet sam kombinirao sa svojim metodama. Najdraže mi je što sam u toj igri pronašao svoju metodu borbe protiv Elizebet koja je daleko najgori boss u igri i jedan od najgorih općenito u takvoj vrsti igara te upravo to mi je pomoglo da prodem kroz missions mode koji sadrže nju. Također za NecroDancera ljudi uglavnom gledaju guidove drugih, dok sam ja tražio sve svoje metode sam za skoro sve bosseve moguće sa svim likovima. U tome i leži čar ekstremnih igara, a ne da ti sve dođe na servirano.
16. Koji je bio trenutak tijekom tvoje gaming karijere kada si sam sebi rekao: "OK, ovo što sam upravo napravio nije normalno"?16. Koji je bio trenutak tijekom tvoje gaming karijere kada si sam sebi rekao: "OK, ovo što sam upravo napravio nije normalno"?
Evo upravo prije tri tjedna u Cryptu haha. Dotad je bilo momenata prvo sa Meat Boyem, pa onda sa Street Fighterom IV i Splasherom pa onda sa Ikarugom, ali za ovo mogu sa sigurnošću reć da stvarno nije bilo normalno jer neznam da li postoji trofej ovakvog kalibra u itijednoj igri koja ima barem jednog platinum achievera u svijetu. Ovdje nepričamo o nečemu što nema nitko jer se nemože ni znati sama težina toga. Ali ako pričamo o svim mogućim igrama koje postoje i imaju barem jednog platinum achievera onda je ovo najgori trofej potreban za neku platinu. Sami uspjeh je još veći jer mi je slobodno vrijeme striktno limitirano zbog raznih sportova koje igram, repeticija koje držim i posla i često bi igrao igru umoran nakon posla i cijelog dana, inače se u šali kaže da je Crypt „unemployment platinum“. Maknuo sam čak i posljednji DLC u toj igri te igrao otežanu verziju igre što je trebalo još dodatno stotinjak sati vremena uložit u vježbu za trofej. Jedini izuzetak koji bi bio još gori je Ninja Gaiden Sigma 2 Plus na PS Viti jer je tek nedavno igra dobila nakon 13 godina prvog legit platinum achievera, ali da bi se ta igra prošla potrebno je izvesti glitch u misiji jer je neprelazna bez toga glitcha pa striktno govoreći o glitchless trofejima Crypt je broj jedan.
17. Da moraš preporučiti samo jednu igru koja najbolje pokazuje zašto voliš gaming kao hobi, koja bi to bila?
Pa vjerojatno Red Dead Redemption 2. To je igra koju bi preporučio i nekom ko nema nikakve veze sa gamingom jer mislim da bi i takve ljude privukla svojom realnošću. Količina detalja je fascinantna i sami taj svijet ogromni prepun životinjskog i biljnog svijeta uz sve ostalo što sam prije nabrojao. To je prvo što mi pada na pamet za preporuku.
18. Kad bi mogao izbrisati sva gaming sjećanja i ponovno prvi put zaigrati jednu igru, koju bi odabrao?
Uff, jako teško pitanje jer ima tu naslova od Last of Usa, Uncharteda, Red Dead Redemptiona, Bioshocka, Clair Obscur. Vjerojatno The Last of Us 1 jer je ostavila tada dubok trag kad sam je igrao davno, ali i ostale navedene su sve tu na istoj razini tako da izaberem bilo koju ne bi pogriješio.
19. Da li si ikad počeo igrati igru samo zato jer ti je težina platine bila osobni izazov? Igru koju možda ne bi nikad igrao da platina nije bila izazov?
Jesam, Ikarugu vjerojatno ne bi zaigrao da platina nije ekstremna, niti Street Fightera IV, doduše u Ikarugi sam uživao dok kod SF sam uživao online više nego single player. Također da sam znao da je DmC 4 toliko repetitivan ne bi zaigrao ni njega dok mi je DmC 5 bio skroz dobar, ali te platine su lakše podosta od SF i Ikaruge.
20. Za kraj, koja ti je lista želja za ovu i sljedeću godinu? Kojim igrama se veseliš?
Glavni kandidat za ovu godinu mi je definitivno GTA VI. Iako ne podržavam što Rockstar radi sa GTA V Online, uzet ću ga primarno zbog single playera, a sami online iako prepun potencijala i stvari za radit mi nije dao ni blizu onaj osjećaj zadovoljstva, niti sam ga toliko igrao dugo kao i online u GTA IV koji je imao puno manje stvari, ali po meni nekako bolje jer nije bilo ovih shark cardsa i ostalih gluposti. Jedina svijetla točka Online-a u petici su mi bili heistovi. Online ću također zaigrati i u šestici ali sumnjam da će se razlikovati nešto puno od Online-a petice pa ne očekujem puno sati provedenih. Neki dan su najavili novi Spyro pa i to sa nestrpljenjem čekam jer nadam se da će biti sličan originalnoj trilogiji, to mi je serijal koji mi je obilježio djetinjstvo. Pratim još i Intergalactic od Naughty Doga jer me zanima kakva će igra biti budući da ND je radio odlične story-driven igre.
Za kraj srdačno se zahvaljujem portalu Virus.hr na intervjuiranju i želim svima svako dobro i puno uživanja u dosadašnjim i nadolazećim naslovima.
Zahvaljujemo Tinu se na izdvojenom vremenu za ovaj razgovor te mu želimo puno sreće i strpljenja u daljnjem lovu na nemoguće teške platine.
