Street Soccer je jedna od onih igara koja na prvu djeluje kao idealna “upalim jednu brzinsku partiju” arkada, ali nakon nekoliko utakmica počinje pokazivati i svoju drugu stranu.
Postoji nešto neobjašnjivo privlačno u arkadnom nogometu. Možda je to onaj osjećaj iz djetinjstva kada smo na školskom igralištu glumili Ronaldinha i zabijali “nemoguće” golove između dvije školske torbe. Upravo na tu kartu pokušava igrati Street Soccer za Nintendo Switch. Jednostavan, brz i ležeran nogomet bez pravila, bez VAR-a i bez previše filozofije. Samo lopta, asfalt i pokušaj da zabava bude ispred realizma.
I u prvim minutama igra zaista uspijeva pogoditi taj vibe.
Tempo utakmica je brz, kontrole su pojednostavljene, a cijela prezentacija djeluje kao da želi biti neka lagana “pick up and play” verzija nogometa koju možete upaliti na deset minuta dok čekate autobus ili punjenje baterije na mobitelu. Problem je što nakon tih prvih desetak minuta vrlo brzo postane jasno da je ovo iskustvo dosta tanje nego što se na početku čini.
Najveći šok zapravo dolazi već kod samog upravljanja. Street Soccer se igra isključivo putem touch kontrola, bez podrške za Joy-Con kontrole, što na Switchu djeluje poprilično neobično. Konzola koja praktički vrišti “igraj me handheld ili na TV-u” ovdje vas tjera da prstima tapkate po ekranu kao da ste pokrenuli mobilnu igru iz 2014. godine. I dok to u početku djeluje kao simpatičan eksperiment, vrlo brzo postane ograničavajuće i pomalo frustrirajuće, posebno tijekom bržih akcija.
Dodatni problem je što gameplay nema dovoljno dubine da bi dugoročno držao pažnju. Postoji nekoliko različitih terena i osnovnih mehanika, ali sadržaja jednostavno nema dovoljno. Nakon nekoliko mečeva počnete viđati sve što igra nudi, a osjećaj napretka ili nekog ozbiljnijeg izazova gotovo da ne postoji. Nedostaje modova, nedostaje otključavanja sadržaja, a nedostaje i onaj “još samo jedna utakmica” faktor koji arkadne sportske igre inače imaju.
AI protivnika također zna biti prilično čudan. Najbolji primjer toga su golmani koji povremeno reagiraju kao da su ostali mentalno u svlačionici. Doslovno je moguće uzeti igrača, zatrčati se ravno prema golu i zabiti bez ikakvog ozbiljnog otpora jer golman jednostavno ne reagira kako bi trebao. Prvih nekoliko puta tome ćete se nasmijati, ali kasnije počne kvariti osjećaj kompetitivnosti jer utakmice izgube svaku napetost.
Vizualno igra izgleda korektno za jedan manji arkadni naslov. Šareni tereni i urbana atmosfera imaju određeni šarm, a soundtrack pokušava održavati energiju u pozadini. No opet, sve djeluje pomalo nedovršeno, kao prototip ideje koja je možda mogla postati nešto više uz još vremena i sadržaja.
Ipak, nije sve negativno. Street Soccer ima taj “upalim na kratko i odigram dvije partije” potencijal. Ne traži puno od igrača, lako se razumije i može poslužiti kao kratkotrajna razbibriga. Problem je što Nintendo Switch već ima hrpu arkadnih igara koje nude više sadržaja, više poliranja i više razloga za povratak.
Na kraju, Street Soccer ostavlja dojam igre koja je imala simpatičnu ideju, ali nije uspjela otići dovoljno daleko da bi ostavila ozbiljniji trag. Zabavna je u kratkim naletima, no jednako brzo pokaže svoje limite. Kao hakl s ekipom nakon škole. Dobro je dok traje, ali teško da ćete ga pamtiti godinama kasnije.
Primjerak Nintendo Switch verzije igre za potrebe osvrta ustupio razvojni studio Eathrabaria
