Mixtape

Postoje igre koje zaboraviš čim se završe.
A postoje i one koje te pogode toliko osobno da još satima nakon creditsa samo sjediš i razmišljaš o vlastitom životu, prijateljima i uspomenama koje si davno zakopao negdje duboko u sebi.

Mixtape je upravo takva igra.

Od trenutka kad se prvi put spustiš skateboardom niz cestu dok Devo trešti iz zvučnika, odmah postaje jasno da ovdje nije riječ o klasičnoj igri. Ovo nije naslov koji želi impresionirati količinom sadržaja, ogromnim mapama ili spektakularnom grafikom. Mixtape želi uhvatiti osjećaj. Onaj specifični osjećaj posljednjih dana srednje škole kad znaš da se život nepovratno mijenja, ali još uvijek pokušavaš ignorirati činjenicu da se tvoje “doba bez brige i pameti” bliži kraju.

I upravo zato igra tako brutalno pogađa emocije.

Tijekom igranja često sam hvatao sebe kako pauziram igru i samo gledam u ekran neko vrijeme. Igra je konstantno izvlačila uspomene za koje sam iskreno mislio da sam ih odavno zaboravio. Sitni razgovori među prijateljima, osjećaj da cijeli život tek počinje, ali i ona tiha panika da se nešto veliko nepovratno bliži kraju… sve je to pogodilo puno emotivnije nego što sam očekivao. Neke scene bile su gotovo bolne za ponovno proživjeti jer su me nevjerojatno podsjetile na vlastite srednjoškolske dane i ljude koji su tada činili moj cijeli svijet. Igra ima taj rijedak talent da te potpuno neočekivano vrati u trenutke za koje nisi ni znao da ti još uvijek toliko znače.

Zbog Mixtapea posljednjih tjedan dana velik dio razgovora s mojim najboljim prijateljem iz srednje škole je započinjao s rečenicom:
“Ej… sjećaš se kad smo u srednjoj…”

I svaki put nakon toga uslijedi još jedna priča, još jedna uspomena i još jedan trenutak kojeg se godinama nismo dotaknuli dok nas ova igra nije podsjetila da još uvijek negdje žive u nama.

Radnja prati troje najboljih prijatelja - Rockford, Slatera i Cass - tijekom njihove posljednje zajedničke noći prije nego ih odrasli život odvede na potpuno različite strane. Ono što počinje kao spontana večer puna glazbe, skejtanja, alkohola, smijeha i gluposti vrlo brzo prerasta u emocionalni sudar svega što godinama nisu izgovorili naglas.

Rockford je srce cijele priče. Opsjednuta glazbom, nostalgijom i uspomenama, ona cijeli život promatra kao soundtrack filma koji tek treba biti snimljen. Slater djeluje kao tip osobe koja će uvijek biti tu za druge čak i kad sam nema pojma kamo ide u životu. A Cass… Cass je možda najtragičniji lik cijele priče. Cura iz stroge obitelji koja očajnički pokušava pronaći vlastiti identitet i pobjeći od života koji joj drugi pokušavaju nametnuti. Njihova dinamika djeluje toliko prirodno da vrlo brzo zaboraviš da gledaš digitalne likove. Razgovori imaju onu kaotičnu energiju stvarnih prijatelja - prekidanje usred rečenice, glupe fore koje samo oni razumiju, tišine koje govore više od dijaloga i konstantan osjećaj da se iza svega krije strah od rastanka.

I upravo taj osjećaj prolaznosti visi nad cijelom igrom poput oblaka.

Najveća snaga Mixtapea nije priča sama po sebi, nego način na koji te tjera da se prisjetiš vlastitih uspomena. Prvih ljubavi. Zadnjih školskih dana. Ljudi za koje si bio uvjeren da će zauvijek ostati dio tvog života. Glazbe koju si slušao dok si mislio da ćeš zauvijek biti mlad. Ovo je igra koja razumije koliko glazba može biti vezana uz uspomene.

Glavna zvijezda igre je soundtrack, koji je apsolutno fenomenalan.

Devo, Joy Division, The Cure, Iggy Pop, Smashing Pumpkins i brojni drugi izvođači nisu ovdje samo “kul pjesme u pozadini”. Svaka pjesma pažljivo je odabrana kako bi definirala emociju scene. Ponekad glazba stvara osjećaj slobode i euforije dok se ekipa vozi noćnim ulicama. Ponekad potpuno slomi atmosferu i pretvori običan razgovor u emocionalni nokaut. Postoje scene u kojima igra doslovno izgleda kao da gledaš izgubljeni indie coming-of-age film iz kasnih 90-ih. I upravo tada Mixtape briljira najviše.

Gameplay je potpuno podređen tom iskustvu. Ne postoji “skill issue”. Ne postoji pogrešna odluka. Umjesto toga, igra te vodi kroz niz interaktivnih uspomena i emocija. Bacaš kamenčiće po vodi, bacaš toaletni papir po kućama, izvodiš skateboard trikove, pališ vatromete, iznajmljuješ filmove dok si pijan i sudjeluješ u hrpi malih trenutaka koji na papiru zvuče banalno… ali u kontekstu priče djeluju nevjerojatno stvarno. Igra čak dopušta da neke aktivnosti traješ koliko želiš, kao da ti govori: “Uživaj u trenutku dok još traje.”

Vizualno, Mixtape izgleda apsolutno predivno. Kombinacija claymation estetike, cel-shaded animacija i gotovo stvarnih fotografija daje igri gotovo sanjivu atmosferu, kao da igrači prolaze kroz nečije idealizirano sjećanje na mladost. Posebno su impresivni emocionalni prijelazi između scena. U jednom trenutku svijet pršti bojama i životom, a već u sljedećem sve postaje crno-bijelo dok likovi prolaze kroz emocionalni slom. I svaki taj trenutak djeluje pažljivo režirano.

Najljepša stvar kod Mixtapea je što ne pokušava biti “važna igra” na silu. Ne drži lekcije o životu. Ne pokušava biti pretenciozna. Samo iskreno prikazuje onu čudnu, bolnu i predivnu fazu života kad shvatiš da djetinjstvo završava, a budućnost dolazi puno brže nego što si mislio.

I upravo zato tako snažno ostaje pod kožom.

Jer na kraju dana, Mixtape nije igra o spašavanju svijeta.
To je igra o spašavanju uspomena prije nego ih vrijeme proguta.