Tides of Tomorrow

Kad su autori Road 96 najavili novu igru, bilo je jasno da neće igrati na sigurno. Tides of Tomorrow nije naslov koji želi biti još jedna akcijska avantura za odraditi preko vikenda, nego igra koja od prve minute pokušava ostaviti dojam da si dio nečega većeg. Ne samo svoje priče, nego i tuđe. I upravo je to njezin najveći adut.

Smješten u postapokaliptični svijet koji je doslovno progutalo more, Tides of Tomorrow vodi nas u budućnost gdje je civilizacija ostala plutati na ostacima nekadašnjeg svijeta. Voda je posvuda, otoci su razbacani poput komadića razbijenog stakla, a atmosfera nosi onaj specifičan osjećaj melankolije i neizvjesnosti koji igra jako dobro prodaje od prvog kadra. Nije to klasična depresivna apokalipsa u sivim tonovima, nego vizualno upečatljiv svijet prepun boja, plastike i nečeg gotovo nadrealnog. Upravo taj kontrast između živopisnog izgleda i prilično sumorne pozadine daje igri identitet.

U središtu svega nalazi se priča o Tidewalkeru, liku koji se budi bez sjećanja, zaražen bolešću plastemijom i prisiljen krenuti na put kroz razne zajednice, frakcije imoralno sive odluke. Sama priča nije revolucionarna ako je gledamo samo kroz osnovni zaplet. Imamo misterij, svijet na rubu propasti i potragu za lijekom. To smo već viđali. Međutim, način na koji igra priču servira ono je što je čini posebnom.

Najzanimljiviji mehanički trik Tides of Tomorrow krije se u tome što doslovno pratiš tragove drugih igrača. Prije početka biraš koga ćeš “slijediti”, a onda kroz svoju avanturu vidiš odjeke njihovih odluka, njihove putanje, pogreške, pa čak i posljedice koje su ostavili iza sebe. Ponekad to znači da će te netko nesvjesno spasiti od zamke, a ponekad da ćeš zbog nečije sebične odluke upasti u potpuni kaos. I moram priznati, to u praksi sjeda bolje nego što zvuči na papiru.

Postoji nešto gotovo jezivo fascinantno u tome kada dođeš na lokaciju i vidiš da je netko prije tebe već “zapalio fitilj”. NPC-evi te gledaju drugačije, odnosi među frakcijama su narušeni, a igra ti neprestano daje osjećaj da nisi prvi koji kroči tim putem. Taj asinkroni multiplayer element podsjeća na Dark Souls duhove, samo ovdje ne gledaš nečiju smrt, nego nečije odluke kako ti polako mijenjaju priču pod nogama. To je moment zbog kojeg sam često imao osjećaj kao da igram neku čudnu kombinaciju Life is Strangea, Death Strandinga i interaktivnog trilera. Nekad briljantno, nekad pomalo prenaglašeno. Jer, budimo realni, igra nije bez problema.

Gameplay u klasičnom smislu riječi nije osobito dubok. Istraživanje, dijalozi, donošenje odluka i povremene situacijske sekvence nose glavninu iskustva. Ako očekuješ ozbiljniju akciju, kompleksnije sustave ili nešto što će te držati na mehaničkoj razini, Tides of Tomorrow zna djelovati previše “servisno”. Kontrole su uredne, plovidba i kretanje po lokacijama funkcioniraju sasvim dobro, ali rijetko kad dolazi onaj osjećaj čistog zadovoljstva igranja radi same igre.

Ovdje si prvenstveno zbog priče i atmosfere. I to je možda najveća mana za dio publike. Igra zna djelovati kao jako dobro osmišljen koncept koji nije uvijek do kraja podržan jednako snažnim gameplay loopom. Bilo je trenutaka kada me narativ potpuno uvukao, a onda bi uslijedio dio koji se svodi na hodanje, razgovor i još jednu odluku koja djeluje više kao dramaturški alat nego kao organski gameplay moment. Srećom, atmosfera to često spašava.

Audio-vizualno, igra na PlayStationu 5 ostavlja vrlo dobar dojam. Umjetnički stil je izvrstan, more izgleda fantastično, a cijeli taj “plasticpunk” identitet svijeta djeluje svježe i dovoljno drukčije da ostane u glavi i nakon igranja. Zvuk također igra veliku ulogu. Šum valova, udaljeni zvukovi naselja i glazbena podloga daju osjećaj izolacije, ali i neke čudne nade, kao da se svijet još uvijek pokušava ponovno sastaviti.

Tehnički gledano, izvedba na PlayStationu 5 je stabilna i uredna. Nisam imao dojam da igra tehnički “puca”, iako se povremeno osjeti da je fokus bio više na ideji i atmosferi nego na spektaklu. Nije to naslov koji ćeš paliti da prijatelju pokažeš “next-gen grafiku”, ali ćeš ga možda pokazati jer želiš objasniti koliko je ludo dobra ideja da netko drugi nesvjesno piše dio tvoje priče.

Osobno, Tides of Tomorrow je ostavio dojam igre koja je možda zanimljivija nego što je stvarno zabavna u klasičnom smislu. I to ne govorim kao manu, nego više kao upozorenje. Ovo nije blockbuster koji te ruši s nogu tempom i akcijom. Ovo je igra koja polako ulazi pod kožu, kroz atmosferu, osjećaj posljedica i stalno pitanje: “Što je ovdje ostavio netko prije mene?”

Kad to klikne, iskustvo je stvarno posebno. Kad ne klikne, može djelovati kao vrlo pametan koncept razvučen preko pomalo prosječnog gameplaya. Zbog svega toga, ocjena 4 djeluje sasvim pošteno. Tides of Tomorrow nije remek-djelo, ali je hrabra, originalna i dovoljno drugačija da zaslužuje pažnju, pogotovo ako voliš narativne avanture koje pokušavaju nešto novo.

Primjerak PlayStation 5 verzije igre za potrebe recenzije ustupio izdavač THQ Nordic