Mouse: P.I. For Hire recenzija: Miš na tajnom zadatku

Crno-bijeli svijet, rubber hose animacije u stilu crtića iz tridesetih, jazz koji svira kao da je netko otvorio zadimljeni detektivski bar i miš privatni detektiv koji probleme uglavnom rješava oružjem: Mouse P.I. for hire u prvih pet minuta vam otkriva što želi biti: noir atmosfera, ali s više sačmarica nego moralnih dilema.

Na papiru se opisuje kao akcijski FPS s ručno crtanim crno-bijelim rubber hose vizualima, inspiriranim klasičnim crtićima iz 1930-ih, uz noir detektivsku priču, big band jazz soundtrack i arsenal cartoon oružja. Zvuči kao da je netko u blender ubacio Cuphead, Doom i starog detektiva koji previše puši. Iskreno, rezultat je puno bolji nego što bi ta rečenica trebala dopustiti.

U igri preuzimamo ulogu Jacka Peppera, privatnog istražitelja u gradu Mouseburgu. Jack istražuje nestanak poznatog mađioničara, ali se vrlo brzo uvlači u puno veću zavrzlamu, punu kriminala, korupcije, gangstera, kultista i raznih drugih simptoma urbanog propadanja, samo ovaj put s više brkova i repova. Priča ima taj klasični noir štih: Jack mrmlja depresivne primjedbe, svijet je prljav ispod svoje šarmantne površine, a sve djeluje kao da će vas svaki NPC u nekom trenutku pokušati ubiti.

No ono što treba odmah reći jest da Mouse nije detektivska igra u pravom smislu. Da, igrate kao detektiv, skupljate tragove, postoje slike koje stavljate na ploču i slučajevi koje Jack povezuje, ali nema tu puno pravog detektivskog rada u smislu zaključivanja, ispitivanja i razmišljanja vlastitom glavom. Igra vas vodi prilično jasno: Jack sam na svojoj ploči rješava misterije, a vi uglavnom idete dalje, pucate, preživljavate i čistite levele. Dakle, ako ste očekivali Mickey Mouse verziju L.A. Noirea, spustite šešir i vratite se u realnost. Ovo je ipak pucačina - detektivska fasada je tu većinom zbog atmosfere, a kao pucačina, Mouse funkcionira iznenađujuće dobro.

Najlakše ga je opisati kao Cuphead u Doom omotu. Leveli su linearni, ali nisu potpuno dosadni hodnici. Imaju tajnapodručja, skrivene resurse i taj old-school osjećaj istraživanja prostora, gdje vas igra stalno lagano gura naprijed, ali vam ostavlja dovoljno razloga da zavirite iza ugla. To je struktura koja podsjeća na klasične boomer shootere 90-ih: idi naprijed, pronađi prolaz, počisti prostor, pronađi nešto skriveno, nastavi dalje. Nije revolucionarno, ali je protočno i dovoljno dobro posloženo da ritam ne pukne.

Napucavanje je zabavno. To je ona najvažnija stvar koju FPS mora imati, a koju je vrlo lako zeznuti. Oružja imaju taj zadovoljavajući kick, neprijatelji dovoljno dobro reagiraju, a Mouse ima taj poseban cartoon sloj nasilja zbog kojeg sve izgleda brutalno i smiješno u isto vrijeme. Rasturiti protivnika sačmaricom, zapaliti ga, zalediti pa smrskati na komadiće zvuči pretjerano, ali u ovom vizualnom stilu prolazi savršeno. To je visceralno, ali nikad neugodno. Više Looney Tunes kaos nego horor. Naravno, Looney Tunes u kojem netko nosi baloner i rješava mišju korupciju vatrenim oružjem.

Od oružja se u prvih nekoliko sati posebno ističe sačmarica, koja ima odličan osjećaj težine i udarca. Tu je i dinamit, koji vizualno izgleda odlično, ali može biti pomalo neprecizan. Posebno su zanimljiva oružja poput prijenosnog Freezera, kojim usporavate i zamrzavate neprijatelje, nakon čega ih možete razbiti drugim oružjem. Njegov alt ispaljuje ledeni projektil koji eksplodira pri udaru i širi frost efekt na okolne protivnike.

Tu je i Devarnisher, oružje koje ispaljuje kiselinu i topi protivnika kroz vrijeme, a alternativni fire baca ljepljivu kiselinsku masu koja eksplodira nakon kratke odgode i radi area damage. James Gun je brzo autmatsko oružje, idealno za gužve i srednju udaljenost, što odlično dođe kad želite napuniti prostor olovom, a Kiss Kiss ide više u eksplozivnom smjeru, s rundama koje rade splash damage i pale protivnike.

Igra koristi sustav nacrta preko kojih se oružja mogu nadograđivati kroz tri razine. Prva u pravilu otključava alternativni fire, dok kasnije razine povećavaju štetu, kapacitet spremnika, smanjuju trzaj ili dodaju posebne efekte.

Dobar dodatak svemu su i power-upovi poput špinata, očita Popeye referenca, nakon kojeg Jack prelazi na šake i doslovno mlati protivnike do smrti. To je možda najčišći primjer kako Mouse kombinira gameplay i animacijsku logiku: mehanika je korisna, ali je istovremeno i šala.

Neprijatelji su, očekivano, uglavnom miševi. Miševi gangsteri, veći miševi, manji miševi, miševi policajci, miševi roboti, miševi kultisti... Dosta miševa, sve u svemu. Igra ih koristi dovoljno raznoliko da borbe ne postanu odmah dosadne. Nije to kaos na razini najboljih modernih boomer shootera, ali ima dovoljno energije i šarma da vas vuče dalje.

Ono zbog čega Mouse zaista iskače iz mase je prezentacija. Vizualni stil je apsolutno srce igre. Likovi i neprijatelji izgledaju kao 2D ručno crtane animacije smještene u crno-bijeli 3D svijet. Taj spoj radi iznenađujuće dobro. Iz određenih kutova vidi se taj trik: likovi su zapravo 2D prikazi unutar 3D prostora, ali dok se kreću, pucaju, skaču i raspadaju se pod mecima, sve djeluje jako uvjerljivo. Fumi Games je za izradu koristio Unity, a sama igra kombinira 3D okruženja s ručno crtanim animacijama u starom rubber hose stilu. To nije samo prolazna fora, nego identitet igre.

Soundtrack također nosi ogroman dio atmosfere. Jazz i big band glazba daju igri ritam i karakter, a voice acting jednog jedinog Troya Bakera lijepo pogađa tu granicu između ozbiljnog noir detektiva i svjesno pretjerane cartoon predstave. Jackove dubokoumno depresivne opaske posebno dobro sjedaju jer se igra ne shvaća preozbiljno. Ima noir atmosferu, ali i dalje je to igra o mišu koji jede špinat i udara kriminalce šakama.

Tehnički, moje iskustvo na PC-u bilo je jako dobro. Igra se vrti glatko u 60 FPS-a, bez značajnih problema, trzanja ili rušenja. Također ne djeluje pretjerano zahtjevno, što je uvijek lijepo vidjeti u vremenu kada neke igre traže grafičku karticu kao da renderiraju alternativnu stvarnost, a ne hodnik s tri neprijatelja. Mouse izgleda posebno, radi uredno i ne muči hardver bez razloga. Zastrašujuće razumno.

Najveća zamjerka zasad je upravo taj manjak stvarnog detektivskog sloja. Mouse se prodaje kroz ideju privatnog istražitelja, tragova, misterija i noir priče, ali u praksi je to dosta streamlineano. Nije nužno problem, jer igra očito zna da joj je primarni fokus akcija, ali šteta je što igrač nema malo više prostora za stvarno povezivanje dokaza, donošenje zaključaka ili osjećaj da sam vodi istragu. Jack je detektiv, ali mi smo uglavnom njegova ruka na okidaču.

Druga potencijalna zamjerka je pitanje repetitivnosti. Za sada se igra spašava novim oružjima, power-upovima i promjenama neprijatelja, ali osnovna struktura je jasna: level, pucanje, trag, nova prostorija, još pucanja. Ako vas ne kupi stil, teško da će vas samo mehanika držati beskrajno dugo.

Mouse: P.I. For Hire je ugodno iznenađenje. Nije duboka detektivska igra, niti pokušava redefinirati FPS žanr. Ali kao stilizirani, crno-bijeli cartoon boomer shooter s noir atmosferom, dobrim pucanjem, odličnim animacijama, sjajnim soundtrackom i hrpom šarma, radi ono što treba. Ima identitet, ritam i sačmaricu. Ponekad je to sasvim dovoljno.

Ako volite FPS igre, old-school level dizajn i vizualno hrabre indie projekte, Mouse definitivno vrijedi pogledati. Nije preretro, nije naporno arhaičan i ne oslanja se samo na nostalgiju. Ispod crno-bijelog rubber hose šarma nalazi se sasvim konkretna, zabavna pucačina. Miš je na tajnom zadatku. A zadatak je, izgleda, bio napraviti jedan od vizualno najpamtljivijih FPS-ova godine.

PC primjerak igre za recenziju ustupio izdavač PlaySide Studios.