NTE: Neverness to Everness

Neverness to Everness izgleda kao igra koju je netko smišljao tijekom trodnevnog anime maratona i istovremenog igranja GTA Onlinea, Genshin Impacta i Persone. I najbolje od svega? Ideja zapravo funkcionira. Ne savršeno. Ne bez problema. Ali dovoljno dobro da te potpuno usisa u svoj kaotični, neonski, paranormalni vrtlog zvan Hethereau.

Jer Hethereau nije samo “grad” u kojem se odvija radnja. Hethereau JE igra.

Naravno, postoji glavna priča. Postoje misteriozne anomalije, supernatural pojave i hrpa čudnih frakcija koje pokušavaju ostaviti dojam da se nalaziš usred urbanog fantasy animea. Tvoj lik radi za Eibon Antiquities, trgovinu antikvitetima koja više vremena provodi loveći paranormalne bizarnosti nego prodajući stare stolove. Kao Appraiser, imaš sposobnost vidjeti i čuti anomalije koje normalni ljudi ne mogu percipirati, pa vrlo brzo završiš u situacijama gdje više nisi siguran istražuješ li grad ili fever-dream nekog anime scenarista.

Ali iskreno? Nakon nekoliko sati potpuno zaboraviš na glavnu priču.
Jer igra konstantno baca distrakcije pred tebe. U jednom trenutku pratiš supernaturalni incident u napuštenoj četvrti, drugi trenutak pecaš ribu kako bi zaradio dovoljno Fonsa za novi apartman, a treći već uređuješ vlastiti stan dok ti igra mrtva-hladna objašnjava kako možeš otvoriti vlastiti kafić i pretvoriti ga u profitabilan biznis.

Da, Neverness to Everness je jedna od onih igara koje žele biti “drugi život”.
I opasno je blizu tome da uspije.

City Tycoon sustav je najbolji primjer toga. U početku djeluje kao simpatičan side activity, ali vrlo brzo postaje praktički drugi sloj cijele igre. Kupuješ kafiće, ulažeš u njih, razvijaš pasivnu zaradu i otključavaš nove mogućnosti po gradu. Kasnije dolaze apartmani koje možeš uređivati i koristiti kao personalizirane hubove za svoje likove. Igra konstantno pokušava stvoriti osjećaj da Hethereau nije samo mapa nego mjesto u kojem “živiš”.
I to je njen najveći uspjeh.

Najluđi trenutak? Kad shvatiš da anime gacha JRPG ima pljačke banaka.

I to ne kao malu mini-igru od dvije minute. Nego pravu gameplay petlju gdje ulaziš u supernaturalnu verziju banke, skupljaš vrijednosti i pokušavaš pobjeći prije nego te sustav kazni. Nije duboko kao GTA heistovi, ali daje igri potpuno drugačiji identitet od klasičnih anime JRPG-ova.

A onda dolazi grind.
Naravno da dolazi grind.

Fons valuta postaje ogroman problem nakon određenog levela. Sve postaje skuplje, zahtjevi rastu i igra te vrlo očito počinje gurati prema lagano repetitivnim aktivnostima. Ili ćeš satima pecati. Ili vrtjeti heistove. Ili oboje. No gameplay petlja je dovoljno dobra da grind ne ubije odmah sav momentum.

Borba je tu možda i najveće iznenađenje. Na prvi pogled djeluje kao još jedan “šaltaj anime likove i gledaj eksplozije boja po ekranu” sustav inspiriran Genshinom. I da, DNA je očit. Elementi, reakcije, timska sinergija – sve je tu. Samo pod drugim imenima. Ali NTE ipak pokušava biti aktivniji. Perfect-dodge mehanika i parry sustav dodaju dozu agresivnijeg tempa koji tjera igrača da stvarno prati neprijateljske napade. Kad izvedeš savršen dodge i odmah uzvratiš counterom, borba konačno dobije težinu. Parry trenutci posebno znaju biti zadovoljavajući, pogotovo protiv jačih protivnika koji imaju velike napade, te ih najavljuju pola sata ranije. Igra čak uspijeva prodati iluziju skill-based borbe usred cijelog anime kaosa efekata i brojki koje lete po ekranu.

Naravno, ne možemo pričati o ovoj igri bez gacha sustava.
Jer ovo je ipak gacha igra. I to vrlo svjesna toga.

Banneri su u fokusu. Kozmetika je posvuda. Kostimi, vozila, glideri, efekti… sve vrišti “potroši još jedan roll”. Ali moram priznati da njihov Fair sustav summonanja barem pokušava biti kreativniji od standardnog klikanja gumba. Umjesto obične animacije otvaranja, summon funkcionira kao mala board-game mehanika s bacanjem kockica i pomicanjem po poljima. Nije revolucionarno, ali daje barem malo osobnosti sustavu koji je u većini gacha igara identičan.

Pity sustav od 90 rollova relativno je fer prema današnjim standardima, ali igra i dalje jako dobro zna kako te psihološki zadržati unutra. Posebno kad vremenski limitirani banneri počnu bacati ekskluzivne oblekice i kozmetiku koje “možda više nikad nećeš vidjeti”. Klasična gacha manipulacija. Samo upakirana u vrlo lijep anime papir.

Ipak, najveća snaga Neverness to Evernessa nije borba, niti gacha, niti supernaturalna priča.
Najveća snaga je osjećaj kaotične slobode.

Ovo je igra koja stalno pokušava dati još jednu aktivnost. Još jedan razlog da ostaneš igrati. Još jedan “ajde samo ovo”. I prije nego shvatiš što se događa, prošla su četiri sata dok si uređivao stan, pecao ribe i tukao paranormalna čudovišta po neonskim ulicama.

Naravno, igra nije bez problema. Pacing zna biti spor. Grind preagresivan. Neke aktivnosti djeluju kao umjetno produživanje sadržaja. A monetizacija će kod mnogih odmah izazvati alergijsku reakciju. Tu su i sitne tehničke štucavice, koje vjerujem da će biti popravljene tijekom narednih tjedana. Ipak je igra tek izašla.

Ali teško je ignorirati koliko je NTE ambiciozan projekt. Jer većina free-to-play igara danas pokušava kopirati isti recept. Neverness to Everness barem pokušava ubaciti dovoljno ludih ideja da djeluje kao nešto svoje. I upravo zato ostavlja puno jači dojam nego što bi itko očekivao nakon prvog trailera.

Ovo nije samo još jedan Genshin klon.
Previše je čudan za to.
I baš zato bi mogao postati ozbiljan hit.