The Rogue Prince of Persia - brz, okrutan i prokleto zarazan

Nije ovo onaj princ kojeg pamtimo iz davnih dana, niti onaj iz izvrsnog prošlogodišnjeg The Lost Crowna. Ovo je neka druga verzija Perzije. Brža, sirovija i osjetno nemilosrdnija.

Ubisoft je ključeve serijala prepustio studiju Evil Empire, ekipi koju većina zna po Dead Cellsu, i to se osjeti gotovo odmah. Igra ne pokušava biti klasični Prince of Persia s malo modernog sjaja. Ovo je punokrvni roguelite koji identitet serijala uzima više kao temelj za kretanje, ritam i stil, i iskreno, to mu uglavnom ide u korist.

Princ koji se kreće baš onako kako treba

Najveća snaga igre je kretanje. Ne borba, ne buildovi, nego sam osjećaj upravljanja likom. Princ trči po zidovima, kliže se, skače, mijenja smjer u letu i sve to djeluje prirodno, brzo i precizno. Kad jednom uđete u ritam, igra izgleda gotovo elegantno, iako vas u stvarnosti većinu vremena baca iz jedne pogreške u drugu.

Wall-run ovdje nije tek fora kojim se serijal podsjeća na svoju prošlost. To je ključ svega. Njime izbjegavate napade, preskačete neugodne situacije, otvarate prostor za kontru i spašavate vlastitu glavu kad shvatite da ste opet bili previše pohlepni. U najboljim trenucima The Rogue Prince of Persia ima onaj osjećaj zbog kojeg si nakon smrti ne kažete “dosta mi je”, nego “ajde još jednom, sad znam gdje sam zeznuo”. I to je možda najveći kompliment koji mogu dati jednoj roguelite igri.

Borba pritom nije svedena samo na brzo mahanje glavnim oružjem. Princ kombinira primarno i sekundarno oružje, a važan dio cijelog arsenala je i udarac nogom, kojim otvarate prostor, prekidate protivnički ritam i gurate ih u zamke ili u lošiju poziciju. Upravo zato borba djeluje puno življe nego što se možda na prvi pogled čini. Ne svodi se na jedno te isto udaranje, nego na stalno kombiniranje pokreta, napada i pozicioniranja.

Roguelite struktura na razini

Formula je poznata. Umrete, vraćate se u početni kamp, otključavate nove mogućnosti, malo po malo jačate i opet krećete ispočetka. Nema tu neke revolucije, ali igra dovoljno dobro razumije zašto ta petlja  funkcionira da vas bez većih problema uvuče u “još samo jedan run”. 

Posebno mi se svidio sustav medaljona i različitih nadogradnji tijekom runa. Igra vam stalno nudi male taktičke odluke koje s vremenom počnu raditi stvarnu razliku. Hoćete li igrati agresivnije, više se oslanjati na status efekte, graditi veću pokretljivost ili pokušati izvući malo više preživljavanja iz kaosa? 

Ima prostora za eksperimentiranje, a najbolje od svega je što većina tih odluka djeluje smisleno unutar same igre, a ne samo kao brojka na ekranu. Boss borbe, očekivano, dižu cijelu stvar na višu razinu frustracije. Nisu nepoštene, ali traže koncentraciju. Ako krenete igrati napamet, vrlo brzo ćete se vratiti na početak. Svaka smrt ovdje uglavnom djeluje kao rezultat vlastite greške, a ne jeftinog dizajna, i upravo je to razlog zašto porazi rijetko djeluju potpuno obeshrabrujuće.

Dijalozi i narativni okvir odrade svoj posao, ali nisu ono zbog čega ćete ostajati budni do sitnih sati. Huni su napali, koriste zabranjenu magiju, treba ih poraziti i… to je generalno to. Ovdje ste zbog runova, zbog osjećaja napretka i zbog onog trenutka kad shvatite da vam je jedan savršeno izveden niz poteza donio spas. Ipak, ima simpatičnih likova koji će vam s vremenom izmamiti osmijeh na lice.

Stil koji neće sjesti svima

Vizualno je igra možda i najkontroverznija stvar kod cijelog paketa. Ovaj šareni, stripovski, gotovo razigrani stil sigurno neće biti po volji svakome tko uz Prince of Persia i dalje veže tamniji, ozbiljniji ton. Ako netko i dalje u sebi nosi Sands of Time trilogiju kao vrhunac estetike serijala, sasvim je moguće da mu ova verzija djeluje previše lagano ili previše “indie”

Bit ću iskren, inicijalni trailer i mene je odbio, ali kad sam uzeo igru u ruke, stil me odmah osvojio. Ljubičasti, ružičasti i tirkizni tonovi nisu tu samo da budu lijepi na screenshotovima, nego da pojačaju dojam brzine i stalnog pokreta. Igra izgleda drugačije, a u vremenu kad se velik broj akcijskih naslova vizualno slijeva u istu masu, to nije mala stvar. Ni soundtrack nije zanemariv. Miješanje perzijskih motiva s modernijim, energičnijim ritmovima daje cijeloj stvari dodatnu napetost i jako lijepo podupire ono što se događa na ekranu, noseći cijeli run.

Kako to izgleda na Switchu 2?

Ovakav tip igara je dušu dao za handheld igranje. Upravo zato mi je drago što ova verzija djeluje glatko i responzivno. Kad ekran postane natrpan neprijateljima, efektima i platformerskim zamkama, igra i dalje ostaje čitljiva i dovoljno stabilna da ne tražite izgovore u hardveru.

Naravno, nije sve savršeno. Dugotrajna učitavanja između nivoa znaju vas izbaciti iz ritma,  što potpuno ubija onaj brzi ritam koji igra tako krvavo pokušava izgraditi, a proceduralno generirani raspored prostorija ponekad stvori dionice koje više uspore tempo nego što ga grade. U roguelite žanru, gdje je brzina sve, ovakvi zastoji djeluju kao hladan tuš usred sprinta. S tim da ovo nije ovo samo boljka na Switchu, nego i na drugim konzolama.

Vrijedi spomenuti i da igra uskoro dobiva fizičko izdanje na kartici, što je lijepa vijest za sve koji na Switchu 2 i dalje vole imati igre i na polici, a ne samo zakopane negdje u digitalnoj knjižnici.

Breathless Update 

Dobra vijest za sve kojima je osnovna igra već sjela, ali su htjeli malo više tempa i oštrine: Evil Empire je za kraj ožujka najavio public betu tzv „Breathless“ updatea, čiji je cilj cijelo iskustvo učiniti bržim i žešćim.

Najveća promjena odnosi se na prvi sat igre. Developeri kažu da su preradili pacing uvoda, uključujući način i trenutak u kojem otključavate nove mehanike i sadržaj, ali i težinu boss borbi. Uz to, prvi biomi dobivaju dorade u level dizajnu kako bi više naglasili wall-run i učinili rane dionice bržima i opasnijima. 

Update donosi i nekoliko konkretnih noviteta za veterane. Stiže novi element zamrzavanja, zajedno s novim oružjem, slingshotom, a tu su i arene, odnosno zaključane zone iz kojih izlazite tek nakon što očistite valove neprijatelja. Povrh svega, uvode se i weapon affixi, posebni modifikatori koji bi svako pronađeno oružje trebali učiniti zanimljivijim i natjerati vas na nešto više razmišljanja pri slaganju runa.

Zaključak

The Rogue Prince of Persia nije pokušaj da se serijal vrati na staro, nego da ga se gurne u nešto novo. I srećom, to novo uglavnom funkcionira. Evil Empire je uzeo ono što Prince of Persia čini posebnim i spojio s roguelite strukturom koja vas dovoljno nagrađuje da se stalno vraćate po još.

Nije ovo igra koja će sjesti svakom fanu serijala, pogotovo onima koji traže klasičniju avanturu ili ozbiljniji ton. Ali ako volite izazov, ako vam odgovara ideja ponavljanja kroz koje stvarno učite, uz lijepu grafiku i originalan soundtrack, ovdje ima jako puno toga za voljeti. Kad jednom uhvatite pravi ritam, lako se dogodi ono najopasnije: još jedan run. Pa još jedan. Pa onda pogled na sat i lagano preispitivanje životnih odluka.

Primjerak Switch 2 verzije igre za potrebe recenzije ustupio distributer U&I Entertainment