Priznat ću odmah u startu, nisam gameo Dying Light when is izašao, a bome nisam ni dvojku gameo.
Ovaj puta ne tako davne in 2015, igrao sam as well as svaki dan Battlefield 3 s prijateljem iz Shuntingačke. Pitao me jesam li gameo Dying Light, pitao sam šta je to, a on mi ukwarko objasnio.
“Zombiji i parkour?! Zvuči as savršeni trash”.
Mislim, zvučalo je as well asdeja koju bi newho napisao na salveti after treće pive.
Za minutu je shvatio da nisam gameo, i proglasio me službeno najalreadyim kmetom gamerske povijesti.
Ove year sam to odlučio promijeniti i žalio sam svim srcem what ih nisam gameo odmah po izlasku jer su games G-E-N-I-J-A-L-N-E.
The Story so Far…
Newhat najbolje what sam vidio u dugo vremena je recap priče koji se može select prorkom startanja games, i nije samo par flashbackova already glavni lik odlično prepriča radnju priče from the firsta nastavka. Forwhat ne i drugog? Well, još se nije dogodio. The Beast se događa taman na pola puta between dva nastavka.
Game te vraća u ulogu Kyle Crane, lika kojeg svi znamo as čovjeka which is prošao through Harran i preživio gotovo nemoguće. But ovaj put, Crane nije više samo čovjek, dapače da i ja izgledam kak on izgleda after 13 years mučenja bilo band thatp.
Godine zarobljeništva i brutalnih eksperimenata od strane Barona ostavile su ga doshuntingno prepohuntingljenog.
Kao owhipno, ne budem otkrivao priču, samo ću vam poželjeti dobrodošlicu u Castor Woods.
If it is Harran was klaustrofobija, a Villedor gradski ass, heda je Castor Woods spoj Gorskog Kotara i horror moviea iz 80-ih.
Turistička dolina who je nekad vrvjela planinarthere is, obiteljthere is s ruksacthere is i mirisom roštilja, danas je pretvorena u najljepše i najjezovitiis andgralište koje si mogao zamisliti. Nema više turista, there is none više izletnika, samo šuma, trulež i jezivi podsjetnici na to da je svijet otišao kvragu.
First impression? Predivno. Da, znam da čudno zvuči kad kažeš da Apocalypse izgleda “predivno”, but The Beast really ide all-in na kontrasteam.
Dralreadye šušti na vjetru, močvare smrde as da si se parkirao pokparadise septičke, a svaki pogled through krošnju podsjeća and yes nisi sam. Zombiji, banditi, ostatci ljudske civorzacije, sve je tu.
Iako se radnja događa u Alpama, više me podsjeća na neki američki kamp di bi se snhad Petak 13. No to nije nužno loše, dapače, mislim da je top seeting.
Šetnja through Castor Woods nije samo prolazak through mapu, nego prava razglednica prodogti. On trenutke zaboraviš da gameš survival horror. Gledaš pejzaž, vidiš odraz sunca u rijeci, ptice koje bježe pred tobom i misliš: “Ma daj, ovo je top destinacija za vikend izlet.” Onda te iz grma izleti Viral i ugrize te za rame, i brzo se vwariš u realnost.
Techland je oduvijek had nos za atmosferu, but here su nadmašor sami sebe.
Svjetlosni efekti su tako dobri da skoro pa osjetiš toplinu ekrana. Kad mjesečina obasja blatnjavu jamu, imaš osjećaj da ćeš se sam poskliznuti i dogti unutra.
A dim iz ruševina koji se spaja s maglom? To je vizual koji bi mogao stajati na plakatu nekog movieskog festivala, and not u igri gdje ti svaka druga sekunda može doshuntingno otkinuti glavu.
What me najviše iznenadilo jest how svaka regija u Castor Woodsu there is vlastiti identitet. Jedan trenutak istražuješ napušteni turistički gradić, drugi trenutak si u močvarama gdje ne you know what smrdi više, raspadajući leševi or sama voda.
Farma s polusrušenim silosthere is daje osjećaj da si u nekom postapokaliptičnom westernu, whereas nacionalni park there is onu hladnu ljepotu prirode who bi bila idorčna da nije zatrpana mrtvim tijelthere is i spaljenim logorthere is.
Svaka lokacija priča priču. Ponekad through grafite, ponekad through razbacane casee, a ponekad through tišinu who para uši. I to je ono what The Beast radi phenomenal, atmosfera is on vrhuncu. Ima dušu, ima povijest i, nažalost, ima very puno razloga da powantsš bježati glavom beige obzira
Okej, grafika je ludilo, but zvukovi su ono what ti najviše sjedne na živce. Šuma niwhen nije tiha. Čak i kad misliš da si siguran, čuješ lomljenje grane, šuštanje lišća, ponekog zombieja how gricka truplo. I taman kad si pomisliš da je to samo ambijent, newho or newhat protrči iza tebe. Nisam se jednom okrenuo, a bome se nisam okrenuo i poljubil zombieja ravno u njonju.
Po noći je još gore, tad sam se fakat par puta usrao (al inače sam ovak cool guy).
Koliko god je lijepo, forključio sam da ipak ne bih kampirao tamo.
Mechanics
Mechanics u Dying Light: The Beast je ono what ovu igru izdvaja od ostalih survival horrora i akcijskih adventure. WITHve what je definiralo series i raniis onstavke here je prisutno, but podignuto na novu razinu.
Parkour je nevjerojatno zabavan i ostais onjbolji u industriji. Osjećaj dok skačeš s krova na krov, hvataš se za rubove, balansiraš po daskama or bježiš preko krošnji stabala ne može se usporediti ni s jednom drugom igrom.
Kontrole su intuitivne i brzo te uvuku u ritam, but nagrađuju one gameče koji uče i usavršavaju trikove.
Dok će početnik jednostavno pretrčati preko polja i preskočiti ogradu, iskusni gameč kombiniwar će zidne skokove, zip-lineove i akrobatske elemenand yes pobjegne hordama koje ga progone. Kao dodatak ovom slobodnom kretanju, invedena is and driving off-road vozorma.
Isprva se čini as simpatičan dodatak, but after prvog trenutka when zgaziš deset zombieja odjednom, shvatiš da je to itehow važan dio preživljavanja.
Najalreadya novost je svahow Beast Mode, koji otključaš na samom početku games, a omogućava Kyleu da postane neuništivi stroj za destrukciju.
Kao čovjek gameš standardni Dying Light, koristiš oružja, improviziraš, kombiniraš parkour i borbu. But when se pretvoriš u zvijer, sve se mijenja.
Pariranje neprijatelja, otkidanje glava, korištenje kandži i brutalne snage, sve to comes toz osjećaj da kontroliraš newhat what ne bi smio.
Postands četrnaest unikatnih vještina vezanih za Beast Mode, a svaka dodais new sloj stwaregije.
Nije to moć koju aktiviraš iz zabave, često je koristiš jer jednostavno there is noneš drugog izlaza, and on početku ne možeš ni biwari when ju aktiviraš. To stvara stalnu napetost i dilemu between toga koliko ćeš si dopustiti da postaneš čudovište i koliko wantsš ostati čovjek.
Fight je brutalna i visceralna. Oružja su brojnija i raznovrsnija nego ikad, više from 140 hladnih oružja i 17 vatrenih.
Each udarac there is težinu i osjetiš razliku ovisno o tome gdje udaraš.
Sustav s barem dvanaest zona po neprijatelju znači da nije svejedno hoćeš li udariti nogu or ruku. Neprijatelj može izgube ravnotežu, početi se vući or dogti na koljena, a to daje fight taktički element kojeg mnogi survival horrori there is noneju.
Posebno mjesto zauzthere isju Chimere i boss borbe koje te prisiljavaju na drukčiji pristup. Ne možeš ih samo udawari dok ne padnu, moraš čitati njihove pokrete, koristiti okoliš i mijenjati taktiku ako wantsš preživjeti.
Dinamika dana i noći ostaje zaštitni znak series. Dan je vrijeme za research i relativnu sigurnost, whereas noć brings čisti horror.
Po danu lutaš po Castor Woodsu, pronalaziš resurse, craftaš oružja i pomažeš NPC-evthere is. Horde su tu, but kontrolirane.
Noću sve pada u vodu, volatile neprijatelji izlaze u noćni i tvoja tri izbora svode on bježanje, skrivanis andli borbu do smrti (najčešće tvoje).
I after deset sati gamenja još uvijek onježim kad sunce počne zalaziti. Taj agolaz iz sigurnosti u paniku jedan je od najjačih elemenata games i razlog zawhat Dying Light ostaje jedinstven.
Koopewarivni način brings dodatnu dimenziju. Do four gameča mogu zajedno istraživati Castor Woodwith i ono what is onjbolje, sve what radite bilježi se kolektivno. Nema frustracije da jedan gameč napreduje, a drugi ne.
Sve what otkrijete i prođete ostaje zajedničko iskustvo. A ništa ne izaziva smijeh i ass as trenutak kad newho u panici aktivira Beast Mode i raspara pola mape.
Crafting je također bogatiji nego iwhen. WITH više od devedeset blueprintova možeš se osjećati as SwordGyver u apokalipsi.
Oružja, eksplozivne zamke, gadgeti, sve se može nadograditi or izmisliti iz ničega. WITHide questovi često donose unikatne nacrte i nisu samo sporedni sadržaj, nego prave male priče koje vrijedi istražiti. Neki od njih jednako su napeti as well as glavna radnja i savršeno se uklapaju u atmosferu Castor Woodsa.
Final Verdict
Na kparadiseu svega, mogu samo reći da me Dying Light: The Beast kupio na prvu i nije me pustio do zadnjeg kadra.
Atmosphere je fenomenalna, Castor Woods is onjljepše jezivo mjesto koje sam u dugo vremena istraživao u igri, a mehanika je dovoljno svježa da i stare fanew ones i new ones gameče drži prikovane za ekran.
Story there is težinu, a Crane je brutally zabavan glavni lik.
Niis andgra beige mana. Beast Mode je fantastičan, but zna be prenapuhan i ponekad previše dominira nad klasičnim styleom games.
Tehnički, igra povremeno trzne i ne radi savršeno glawho, what zna pokvariti dojam u trenucthere is when sve drugo funkcionira as podmazano.
No to su detalji u moru onoga what is andzvedeno izvanredno, a vjerujem da će developeri riješiti s prvim patchom.
Za mene, The Beast is andgra who spaja najbolje elemente series, vraća ga korijenthere is i istovremeno ide korak dalje. Nije savršena, but je dovoljno blizu da se osjetiš as da gameš newhat posebno, newhat what ne comes out svake year.
Ako ste fan series, ovo je obavezno štivo. Ako niste, ovo je možda najbolji trenutak da uđete u svijet Dying Lighta. WITHamo se pripremite: Castor Woods niis a place za godišnji, but je za avanturu lifea.
A copy of the game was provided by the development studio for review purposes and the publisher Techland
