Kao da sam jučer igrao Xenoblade Chronicles X na Wii U, davne… a čovječe, 2015.!? Već tada je bilo jasno da Monolith Soft radi nešto suludo ambiciozno. Ogroman otvoreni svijet, čudovišta veličine zgrade, kompleksan sustav klasa, borbe koje na početku izgledaju kaotično i nejasno, a kasnije ti sjednu. Problem je bio što je igra istovremeno izgledala impresivno i djelovala kao da hardver jedva prati sve što pokušava izvesti. Sjećam se da sam gledao svoju malu, nepopularnu konzolu i pomislio, „Pa dobro, kako ovo uopće radi?“
Definitive Edition je već prošle godine na Switchu donio dobar povratak na planet Miru, ali Nintendo Switch 2 Edition je ona verzija uz koju prvi put imam osjećaj da igra izgleda i radi onako kako je oduvijek zaslužila. I ne, nije odjednom sve fotorealistično. Igra i dalje nosi neke svoje stare nesavršenosti. Ali kad sve sjedne, Mira i dalje uspijeva ostaviti dojam jednog od najfascinantnijih otvorenih svjetova koje je Nintendo ikad izbacio.
Priča je više okvir za istraživanje nego glavna zvijezda
Za razliku od drugih Xenoblade igara koje često žive i umiru na melodrami i dubokoj priči s prepoznatljivim akterima, Xenoblade Chronicles X od početka šalje drugačiju poruku: priča je tu, ali svijet je važniji.
Premisa je i dalje odlična. Zemlja je uništena usred međuzvjezdanog rata, preživjeli ljudi bježe na golemom kolonijalnom brodu, a nakon prisilnog slijetanja završavaju na planetu Mira. Tamo kreće pokušaj izgradnje nove civilizacije, uz očekivane probleme poput neprijateljske faune, vanzemaljskih rasa i činjenice da je pola planeta vjerojatno sposobno pojesti te za doručak. To je uvijek bio jedan od zaštitnih znakova Xenoblade serijala: igru nije briga što si tek počeo i još se snalaziš, evo ti par level 50 čudovišta u startnoj zoni. To daje i dojam živućeg, opasnog svijeta, a ne igre koja se prilagođava tebi sa skaliranim zonama.
Ako očekujete narativnu snagu Xenoblade Chroniclesa 1-3, razočarat ćete se. Priča postoji, ima zanimljive sci-fi ideje i nekoliko jakih trenutaka, ali ne nosi igru. Ono što se pamti su pogled s litice, prvi susret s nečim golemim što luta ravnicom i osjećaj da si na planeti koja te ne doživljava kao glavnog lika nego kao prolaznu smetnju. Xenoblade X nikad nije ni pokušavao biti najintimnija ili najemotivnija igra serijala, već najšira, najotvorenija i najambicioznija.
Gameplay: sustav koji te prvo zbuni, pa onda osvoji
Najveća prepreka novim igračima vjerojatno će biti isto ono što je i prije bila najveća prepreka: Xenoblade X na početku djeluje kao da ti igra namjerno skriva zašto je zabavna. Brojni meniji i podmeniji, intro koji traje predugo prije nego te baci u otvoreni svijet, i naravno, borba, koja je nejasno objašnjena kroz tisuću malih tutorijala.
Borba je hibrid kretanja u realnom vremenu, auto-napadanja, pozicioniranja i aktivacija Arts sposobnosti. Uz to se odmah ubacuju klase, loadouti, cooldownovi, soul voice sustav, oprema, side questovi i još tisuću različitih mehanika. Pomalo podsjeća na MMORPG borbu kao u World of Warcarftu. Ako vam prvih sat-dva djeluje kao da samo stojite pokraj čudovišta bez jasnog osjećaja što točno radite, niste ludi. To je doslovno Xenoblade X iskustvo, ali kad ga prokužite, sve odjednom klikne. Predlažem da pogledate Youtube video koji objašnjava borbu, tutorijali u igri stvarno nisu na razini.
Sustav klasa i buildova jedan je od razloga zašto ljudi ovoj igri toliko opraštaju početni nered. Možete eksperimentirati, graditi lika prema svom stilu i s vremenom dobiješ osjećaj da tvoji izbori stvarno mijenjaju tijek borbe. Nije najpristupačniji RPG sistem na svijetu, ali je jedan od onih koji nagrađuje trud.
Još važnije, svijet i gameplay stalno rade zajedno. Istraživanje nije samo hodanje od markera do markera. Mira izgleda kao planet koji želiš proučavati, a ne samo pretrčati. To je velika razlika. U mnogim open-world igrama karta postoji da bi te zabavila. Ovdje često imaš osjećaj da je karta postojala i bez tebe. I upravo zato ova igra i dalje funkcionira. Ne zbog jednog sustava, nego zato što stalno tjera znatiželju naprijed.
A onda napokon dobiješ mech
Veliki dio identiteta Xenoblade X-a vrti se oko jedne stvari: Skellova. Čim Skellovi uđu u ozbiljniju igru, Xenoblade X prestaje biti “samo” veliki open-world JRPG i postaje nešto puno luđe. Do tada već znaš da je Mira ogromna, opasna i puna stvari koje te mogu zgaziti bez puno rasprave, ali tek sa Skellovima stvarno osjetiš koliko je taj svijet ambiciozno zamišljen. Odjednom više ne istražuješ planet kao mali čovjek koji oprezno trčkara između točaka interesa, nego dobivaš alat koji potpuno mijenja ritam igre.
To se ne osjeti samo u kretanju, nego i u samoj borbi. Skellovi nisu tu samo da izgledaju kul. Borbe uz njih dobivaju novu težinu, nove mogućnosti i drukčiji osjećaj moći. Ne nestaje potpuno onaj klasični Xenoblade kaos s cooldownovima, pozicioniranjem i pravilnim tempiranjem Arts sposobnosti, ali sve dobije dodatni sloj spektakla. Kad jednom sjedneš u mech i kreneš mlatiti neprijatelje koje si prije zaobilazio u širokom luku, osjećaj moći je predobar.
Najveća vrijednost Skellova ipak nije samo u tome što su zabavni, nego u tome što konačno spoje ono što Xenoblade X cijelo vrijeme pokušava biti: igra o istraživanju golemog, neprijateljskog planeta koja ti u jednom trenutku da uzde i kaže „go wild!“. Baš zato njihov dolazak djeluje kao jedan od onih trenutaka koji opravdava sve početne frustracije.
Performanse i grafika
Switch 2 verzija donosi rezoluciju do 4K u docked modu i do 60 fps-a, a to se vrlo jasno osjeti u odnosu na raniju verziju iz 2025., koja je prema tehničkim analizama uglavnom ciljala 30 fps uz povremene padove. Uz gotovo stalni framerate tu je i skok s 720p na 1080p u handheldu, uz čišću sliku i nešto bistrije daljine. To je, iskreno, upravo ono što je ovoj igri trebalo.
Xenoblade X je uvijek bio naslov koji je patio kad bi framerate pao ili kad bi slika postala previše mutna, jer mu je cijela poanta upravo u skali i kretanju kroz goleme prostore. Kad to konačno teče glatko, svijet puno lakše “sjedne”. Upravo to poboljšanje frameratea radi najveći dio posla, možda i više od samog vizualnog boosta.
Ne znači da je igra odjednom tehničko remek-djelo. Neke teksture i dalje su mutne, pojedine površine djeluju ravno, a poneki modeli još nose tragove svog porijekla. Ovo nije remake iz temelja nego dorađena igra iz 2015. i to se vidi. Ali razlika između nerealizirane ambicije ograničene hardverom i konačno glatkog performansa je velika. U prijevodu: ako niste igrali Xenoblade X, ovo je verzija koju treba igrati.
Također, Monolith još uvijek zna kako prodati osjećaj veličine, a soundtrack pojedinih zona to potkrepljuje. Borbene teme doduše zvuče pomalo anime, prenaglašeno i cringy, iako vam nakon par puta uđu u uho i stvarno ih krenete osjećati. Efekti u borbi i ambijentalni zvukovi dobro prenose osjećaj da si na neprijateljskom planetu. Nije ovo audio revolucija, ali je dovoljno snažno da pojača ono što igra želi biti: golemi sci-fi RPG koji te više osvaja svijetom nego scenarijem.
Zaključak
Xenoblade Chronicles X nije igra koja će svakome sjesti. I dalje je pomalo tvrdoglava, i dalje je ponekad previše komplicirana za vlastito dobro, a priča nikad ne doseže emocionalni vrh ostatka serijala.
Mira i dalje ostaje jedan od najimpresivnijih svjetova koje je Nintendo ikad izbacio, a Switch 2 verzija konačno toj ambiciji daje tehničku podlogu kakvu zaslužuje. Ne iznenađuje da je Monolith Software pomogao u razvoju i oblikovanju svijeta Breath of the Wilda. Viša rezolucija, glađi framerate i općenito čišći dojam ne rješavaju baš svaki problem, ali rješavaju najvažniji: igra se napokon osjeća manje sputano.
Doduše, ako ste već igrali X na Wii U ili prošlogodišnjem Switch izdanju, ovo možda nije povratak koji morate odraditi. Ali, ako dolazite prvi put, teško je zamisliti bolju verziju za početak. Nije najtoplija ni najemotivnija Xenoblade igra, ali bi vrlo lako mogla biti najambicioznija.
Primjerak Nintendo Switch 2 verzije igre za potrebe osvrta ustupio distributer CD MEDIA
Igra, piše i pokušava ne komplicirati. Ne uspijeva uvijek.
