Crazy Taxi bila je adrenalinska arkadna igra utrkivanja s vremenom koju je razvila i objavila SEGA. Prvi put pojavila se u arkadnim salonima 1999. godine, a godinu dana kasnije stigla je kao port za Dreamcast. Uslijedile su verzije za PlayStation 2 i GameCube (2001., pod Acclaimom) te za Windows 2002. godine. Time je postala prva SEGA-ina multiplatformska igra nakon prelaska na third-party model.
Koncept igre bio je jednostavan: pokupi putnika i odvezi ga do željene lokacije. No, da to ne bi bilo prejednostavno i brzo dosadilo, igra nas baca u borbu protiv tajmera. Svaki prevezeni putnik donosi nove sekunde i bodove, a što više i brže vozimo – više zarađujemo.
Od prepoznatljivog, otkačenog introa, do punk glazbe koja je pumpala adrenalin – atmosfera je bila nezaboravna.
Igra je jasno označavala koje su mušterije „isplativije“: zeleni simbol dolara označavao je udaljeniju destinaciju i veći profit, dok je crveni predstavljao kraće rute s manjom zaradom.
Glazbena podloga sadržavala je hitove bendova poput The Offspring i Bad Religion – upravo ono što smo slušali kao tinejdžeri, uz MTV i časopis OK. Zato ova igra nosi dobru dozu nostalgije i pubertetskog štiha.
Iako je mapa bila samo jedna, bila je odlično dizajnirana, lako pamtljiva, i inspirirana ulicama San Francisca.
Od modova su postojala tri: Arcade, Original i Crazy Box. Najpopularniji je bio Arcade mode – natrpan adrenalinom, brzinom i nabrijanom glazbom. Original mode dodan je za konzolaške verzije s proširenom mapom, ali nije pružao isti intenzitet zabave, iako su ga neki voljeli zbog opuštenijeg pristupa.
Igra nam je ponudila četiri vozača: Alex, B.D. Joe, Gena i Gus – svaki s unikatnim vozilom. U mom društvu svi su se htjeli dočepati Alexa – surferski izgled, ludo obojena kosa i najljepši auto bili su dovoljan razlog.
Tu su bila i četiri posebna trika za vožnju: Crazy Dash, Crazy Stop, Crazy Drift i Limiter Cut. Mušterije su imale zabavne animacije ulaska i izlaska iz vozila, a sama fizika vožnje bila je izvrsna. Automobili su se naginjali u zavojima, a putnici su reagirali na naš stil vožnje – njihali su se lijevo-desno, dodajući dodatnu dozu živosti.
Crazy Taxi bila je nezaboravna, nezaobilazna i potpuno zarazna igra koja nas je uvijek tjerala da srušimo vlastiti high score. Potrošili smo sate i sate igrajući je, potpuno izgubljeni u vremenu.
Poseban je osjećaj bio igrati je na rođendanima i druženjima, kad smo kontroler prosljeđivali u krug, gledali jedni druge kako vozimo, i stiskali nogom o pod kad bi došlo vrijeme za gas ili kočnicu. Doslovno smo proživljavali tuđe vožnje kao da su naše.
Igra je imala i nekoliko nastavaka, a bila je dostupna i na Steamu – sve do 6. prosinca 2024., kada je uklonjena. Pojavila se unutar SEGA Mega Drive and Genesis Classics i Dreamcast Classics kolekcija. Oni koji su je kupili prije uklanjanja zadržali su je u svojoj knjižnici, ali novih kupnji više nije bilo moguće obaviti.
Vrijedi napomenuti da nastavci nisu imali originalnu glazbu zbog izgubljenih licenci, što je znatno utjecalo na doživljaj – kad se izgubi jedan od ključnih elemenata, gubi se i duša igre.
Iz osobnog iskustva, igrao sam je i na PC-u i na PlayStationu. Iako se kod PC verzije znalo spominjati pad performansi, budimo iskreni – tko je tada mjerio fps? Igrali smo jer je to bila odlična igra. Nije bilo važno koliko je rezolucija – dok god je radila u 1024×768, bilo je savršeno. Danas bi to bio ekvivalent 4K-u.
Sve u svemu, Crazy Taxi ostaje jedna od najboljih arkadnih utrka svih vremena. I vjerujem da bi i danas uspjela okupiti staru ekipu i zabaviti nas – dok bi žene mogle u miru razgovarati uz kavu. 😉
