Videoigre kvare djecu, potiču na nasilje, uzrokuju stres i tjeskobu, uništavaju fokus, gubitak su vremena… mnogo puta sam to već čuo: od medija, poznanika i kolega, pa sve do rođene majke. Komentari „stručnjaka“ su posvuda, od Facebook ratnika koji se uhvate na „clickbait“ članke, do ljudi koji termin videoigre povezuju s nečim što su zadnji puta vidjeli 1998.
Problem nisu videoigre. Problem je način na koji ih se stereotipizira. One mogu biti korisne, neutralne, ili štetne, ovisno o sadržaju i kontekstu, a ne zato što su „igrice“. Iako neke ankete kažu da prosječni moderni gamer ima 41 godinu, a zapadni svijet prihvaća gaming kao normalnu stvar, osjećam se kao da je na Balkanu i dalje prisutan određeni prijezir prema igrama nakon određene dobi.
Igranje i odrastanje
Proveo sam djetinjstvo ispred stolnog računala, igrajući sa starijom braćom strategije poput Warcrafta II, Command & Conquer serijala, point ‘n’ click avanture kao što su Fate of Atlantis i Monkey Island i naravno, brojne RPGove. Za malog petogodišnjaka to su ipak kompleksne igre, na stranom jeziku, i nisam sve razumio. Ali s vremenom, moje razumijevanje engleskog je raslo, moj taktički mozak se razvijao, a sve je bilo tako zabavno. Biti dio neke epske pustolovine u kojoj sam ja centar bila je neopisiva. Sa svakom pobjedom osjećao sam se sposobnije, sretnije, pa i odraslije.
I evo, 30 godina nakon, završio sam fakultet, radim kao liječnik, a videoigre su me pratile svakom stopom tog putovanja. Štoviše, neke od najljepših uspomena vežem upravo uz njih. Pa kvragu, nisu valjda toliko štetne onda? Na stranu crtice iz vlastitog života, treba se osvrnuti na kulturološki obrazac: svaki novi medij jednom je bio „opasan“: romani, stripovi, televizija, metal glazba, internet… videoigre su samo zadnji dežurni krivac i redovito se shvaćaju kao nešto djetinjasto i beskorisno.
Što znanost zapravo kaže?
Brže donošenje odluka, prostorna orijentacija, multitasking pod pritiskom, učenje na pokušajima i pogreškama… to nisu teorije, nego stvari koje se godinama proučavaju kod akcijskih i strateških igara. Znanost je po tom pitanju puno dosadnija nego što bi kritičari htjeli. Videoigre se već godinama proučavaju i rezultati su uglavnom konzistentni: vidi se pozitivan učinak na vještine koje koristimo i izvan ekrana.
To ne znači da će vas igranje automatski učiniti pametnijima, ali znači da je ideja o „mentalnom propadanju“ jednostavno netočna. Kad smo kod mentalnog propadanja, radije bih okrivio društvene mreže za naš gubitak fokusa, nezainteresiranost i pasivnost. Videoigre od nas zahtijevaju fokus, a socijalne mreže su te koje ga uništavaju, ali to je već druga tema.
Ipak, ovisnost postoji
Ipak, to nije cijela priča, i bio bih pristran kad bih pisao drugačije. Ovisnost o videoigrama postoji i ne treba je relativizirati. Provoditi sate i sate pred ekranom, zanemarujući obitelj, prijatelje i vlastite obveze, nije problem zašto što su to videoigre, nego zato što je riječ o obrascu ponašanja koji je štetan u bilo kojem obliku. No, ono što se danas često zanemaruje jest i da se same videoigre mijenjaju.
Mnoge moderne igre više nisu dizajnirane da ih igramo iz užitka, nego iz osjećaja obaveze – dnevni zadaci, ograničene nagrade, stalni podsjetnici da ćemo nešto propustiti ako se danas ne prijavimo. U takvom kontekstu nije problem igranje, nego dizajn koji ne zna stati, i tu odgovornost ne možemo svaljivati isključivo na igrače, nego i developere. Mehanike bi trebale biti ono što čine igru, trebao bih im se vraćati jer to želim, a ne zbog ograničenog eventa koji od mene traži dnevnu prijavu kako bih pokupio novi šareni skin koji neću nikada koristiti ali hej, limited je edition!
Igranje i pripadnost
Jedan od najčešćih mitova vezanih uz videoigre jest onaj o izolaciji. Slika usamljenog igrača u mračnoj sobi već odavno ne odgovara stvarnosti. Online igre su, htjeli mi to ili ne, postale društveni prostori. Timski rad, komunikacija, dogovaranje i osjećaj zajedništva danas su sastavni dio mnogih iskustava, od kooperativnih kampanja do kompetitivnih igara koje traže povjerenje u druge. Za mnoge ljude, osobito one koji se teže snalaze u klasičnim društvenim okvirima, igre su mjesto gdje uče surađivati, pripadati i biti dio nečega većeg.
Rado se sjetim vremena provedenog u World of Warcraftu s jednim Nijemcem kojeg sam upoznao u igri. Redovito smo zajedno igrali i razgovarali na Discord platformi, o svemu: dijelio sam s njim stvari iz svog života, svoje uspjehe na fakultetu, strahove o skorom početku posla, te nebitne svakodnevne stvari, a on je uzvraćao istom mjerom. Stekao sam prijatelja, prijatelja kojeg sam ubrzo i ugostio kada me došao podržati na promociji. Par mjeseci kasnije i ja sam posjetio njega. Iako obojica danas manje igramo WoW, i dalje se rado povremeno čujemo.
Nisu sve igre za sve uzraste
Naravno, ne znači da su videoigre univerzalno prikladne za sve uzraste. PG oznake postoje s razlogom, ali ih često ignoriramo ili ne razumijemo. U retrospektivi, možda nije bilo dobro da sam kao šestogodišnjak igrao Mortal Kombat. S današnjom grafikom, ne bih htio da moje buduće dijete gleda kako se nekome čupa kičma van u veličanstvenoj 4K rezoluciji.
Dijete koje igra sadržaj koji ne može emocionalno ili kognitivno obraditi neće profitirati od tog iskustva, a može imati i posljedice. No to nije argument protiv videoigara. Kao i kod filmova, glazbe ili interneta, odgovornost ne leži u zabrani, nego u razumijevanju sadržaja i postavljanju granica.
Igranje kao odmor, a ne bijeg
Zato danas i dalje igram. Nakon posla, nakon obaveza, nakon dana ispunjenog ljudima i odgovornošću. Biram igre koje poštuju moje vrijeme, igram svjesno i prestajem kada osjetim da je dosta. Ne moram dovršiti svaku, kada mi dojadi, prijeći ću na drugu. Nekad se želim verati po krovovima renesansne Firenze, a nekada biti guverner rimskog grada, talijanski vodoinstalater koji skače po kornjačama ili pak trener Pokemona (najveći, kao nitko do sad!).
To nije bijeg od stvarnosti, nego način da se iz nje vratim odmorniji. Videoigre su za mene, kao i za mnoge druge, oblik odmora. Ne bolji ni gori od knjige, filma ili glazbe… samo drugačiji. Možda problem nikada nije bio u tome jesu li videoigre štetne. Možda je pravo pitanje kako ih igramo, kada ih biramo i znamo li stati. Sve ostalo su stereotipi koji s vremenom ionako uvijek padnu.
I zato, ako vam sljedeći put nakon posla odbijem kavu ili pivo, nemojte se uvrijediti. Jednostavno trenutno stvaaaarno imam želju za mikromenadžmentom svog rimskog grada. Upravo sam naselio novi otok!
Igra, piše i pokušava ne komplicirati. Ne uspijeva uvijek.
