Kad sam prvi put čuo da Vampire the Masquerade: Bloodlines 2 stvarno izlazi, nisam vjerovao ni sekunde.
Toliko puta su ga najavili, pa odgodili, pa promijenili studio, pa opet šutjeli GODINAMA, da sam ga u glavi već bio otpisao. Original je bio kultni dragulj, pun bugova, ali i duše. Nešto kao i The Room.
Zato je teško bilo zamisliti da će nastavak uspjeti ponoviti tu magiju, pogotovo u vremenu kad većina igara dolazi kao polugotov proizvod. Ipak, kad sam konačno upalio Bloodlines 2, kad je prva scena zamirisala na mračni Seattle, shvatio sam da ima nešto u tom povratku. Samo, nije to više onaj isti svijet koji pamtimo.
Fun fact, ovo je nakon dugo vremena igra koju sam testirao na PC-u, a ne na PS5 ili Xboxu. Slijedi rant i poneka pohvala.
Povratak u grad tame
Seattle u Bloodlines 2 je sve što očekuješ od modernog vampirskog RPG-a, hladan, kišan, sjajan pod neonskim svjetlima. Grad izgleda kao da ima puls, kao da se diše kroz svaku uličicu i svaku sjenku. Igra te odmah baci u ulogu Phyre, drevnog vampira koji se budi nakon stotina godina mirovanja i otkriva da se vampirski svijet raspao u frakcije, intrige i izdaje. Masquerade, to sveto pravilo skrivanja od ljudi, na rubu je kolapsa. Ti si, naravno, ubačen točno u središte svega, između moćnih klanova i njihovih prljavih ratova.
Atmosfera je, bez pretjerivanja, jedna od najjačih koje sam vidio posljednjih godina. Svaka četvrt ima svoju osobnost, od gotičkog Pioneer Squarea do blještavog Belltowna. Sve odiše tom mješavinom dekadencije i propasti. Kad šećeš ulicama, čuješ razgovore prolaznika, osjetiš da grad živi i da si ti tek mali kotačić u njegovom mehanizmu. Upravo taj osjećaj da nisi heroj nego predator koji pokušava opstati daje igri karakter koji se rijetko viđa.
Problem je, postoji u igrama nešto što se zove Seattle curse, a to je da niti jedan nastavak koji je u Seattlu nije dobar.
Gledam u tebe Deus Ex 2.
Atmosfera
Ono što Vampire the Masquerade: Bloodlines 2 radi gotovo besprijekorno jest stvaranje vampirskog svijeta koji diše vlastitim zakonima, moralom i licemjerjem. Od prvih trenutaka jasno je da ovdje ne igraš junaka, već stvorenje koje postoji u sjeni, između ljudskosti i čiste predacije. Grad, likovi i dijalozi stalno te podsjećaju da se nalaziš u sustavu u kojem je svaka gesta politička, svaka riječ izračunata, a svaka odluka može imati posljedice koje se osjete satima kasnije.
Razgovori su puni dvosmislenosti i prikrivenih prijetnji, ali ne na onaj površni, klišeizirani način. Ovdje svaka rečenica zvuči kao da skriva barem dva sloja značenja. Jedan je ono što se kaže naglas, a drugi je ono što se prenosi između redaka, pogledom, tonom, pauzom. Nitko ti nikada ne kaže istinu otvoreno, jer u ovom svijetu istina je valuta, a valuta se ne dijeli besplatno. Kad netko kaže da ti vjeruje, to najčešće znači da te upravo procjenjuje. Kad ti pruže pomoć, to znači da ti broje dug.
U svakom razgovoru osjeti se da si okružen stotinama godina politike, starih saveza i novih izdaja. Klanovi su portretirani s više dubine nego ikad prije. Svaki ima svoje ideologije, filozofiju i način opstanka.
Brujah i dalje predstavljaju sirovu snagu i bunt, ali sada i unutar njih postoje frakcije, jedni žele promjenu kroz kaos, drugi traže pravdu kroz kontrolu. Ventrue su hladni i aristokratski, no nisu više karikatura moći; oni su ljudi (ili bolje rečeno, bića) koji su izgubili svaku emociju jer su ih stoljeća intriga pretvorila u čistu funkcionalnost. Toreadori su očajni u svojoj potrazi za ljepotom, ali su šarmanti pa sam uzeo Toreadora kao i kada sam igrao jedinicu jerbo sam jebozovan, Malkaviani ostaju enigma, pogotovo jer ih ovaj puta nema, a bili su fantastični klan za igrati! Nosferatu su poput sjenki koje sve znaju, ali rijetko dijele informacije, a iskreno to su fakat uništili kaj nemreš igrat s njima ovaj put.
Siva zona između dobra i zla ovdje nije samo estetski trik, nego središnja tema cijelog iskustva. Često ćeš donijeti odluku uvjeren da radiš pravu stvar, samo da bi sat kasnije shvatio da si upravo potpisao vlastitu propast. U tom smislu, Bloodlines 2 uspijeva prenijeti ono što je srž Masquerade univerzum, svijet u kojem su svi predatori, samo neki imaju bolje manire.
Sustav dijaloga izgrađen je tako da se prilagođava tvojoj vještini, reputaciji i odlukama iz prošlosti. Ako si karizmatičan, otvaraju ti se putovi zastrašivanja, uvjeravanja ili zavođenja. Ako si više intelektualni tip, možeš logikom i analitičkim pristupom razotkriti laži sugovornika. No ako si brutalac, možeš i jednostavno prekinuti razgovor, doslovno. Svaka odluka ima smisao, svaka rečenica koju izgovoriš može postati oružje, a tvoja reputacija se širi gradom. Ljudi i vampiri reagiraju na ono što si radio prije, pa tako i male geste, poput toga da nekome pomogneš u ranoj misiji, mogu otvoriti ili zatvoriti cijele grane priče nekoliko sati kasnije.
Najveća snaga ovog sustava je reaktivnost. Rijetko kada imaš osjećaj da gledaš unaprijed napisanu scenu. Umjesto toga, svaka situacija djeluje kao živi dijalog između tvojih odluka i svijeta oko tebe. Ako pokušavaš manipulirati nekim tko zna tvoju prošlost, možda će te prozvati lažljivcem. Ako previše koristiš zastrašivanje, grad će te početi doživljavati kao prijetnju, što može utjecati na to kako NPC-evi reagiraju na tebe u budućnosti.
Neke scene mogu završiti u potpunom kaosu, druge u savršenoj diplomaciji, ali ono što ih povezuje jest da nikad ne znaš tko te stvarno koristi, a tko ti pomaže. To nepredvidljivo pulsiranje društvenih odnosa čini svaku interakciju napetom. Nema opuštenih razgovora. Čak i kad razgovaraš s likom koji ti djeluje dobronamjerno, u pozadini uvijek osjećaš neku tihu prijetnju. Kao da te svijet stalno testira, provjerava jesi li još sposoban zadržati kontrolu nad sobom, ili će te glad preuzeti.
Zanimljivo je koliko se igra oslanja na neverbalnu komunikaciju. Pogled, tišina, glazba u pozadini, sve to daje težinu riječima. Likovi ne pričaju previše, ali način na koji te gledaju, kako izgovore tvoje ime, ti daju znak da si jebeni baja.
Taj suptilni pristup čini da se svaka scena osjeti osobno, kao da si zaista u društvu predatora koji te promatraju, odmjeravaju i čekaju trenutak slabosti.
Još jedan važan element atmosfere je ton dijaloga. Nema tipičnih heroja, nema klasičnih negativaca. Ljudi i vampiri koje srećeš djeluju stvarno, pogrešni, egoistični, cinični, ali ponekad i tragični. Kad razgovaraš s nekim tko je vampir više od stoljeća, osjetiš umor, rezignaciju i neku vrstu melankolije koja dolazi s besmrtnošću. To nije romantizirani prikaz vampira iz filmova, nego hladan, realističan prikaz bića koja su davno izgubila kontakt s ljudskošću.
Najbolji dijalozi dolaze kad se susretnu suprotne filozofije. Na primjer, kad Brujah pokušava objasniti Ventrueu da svijet ne treba još jedno vijeće elita, ili kad Malkavian u svom ludilu izgovori nešto što zvuči kao proročanstvo, a tek kasnije shvatiš da je bio u pravu. Takvi trenuci čine da se svaka konverzacija osjeća kao borba za prevlast, samo što se ovdje ne puca, nego reže riječima.
U tim trenucima Bloodlines 2 podsjeća na najbolje trenutke iz originala, ali sada tehnički mnogo zrelije izvedene. Kamera se lagano pomiče, svjetlo se mijenja dok lik govori, a zvukovi grada dopiru kroz otvorene prozore. Sve to stvara osjećaj da nisi u igri, nego u stvarnom prostoru, u kojem svaka riječ ima težinu i svaka laž može biti smrtonosna.
Kad počne akcija
Nažalost, sve to nestane kad uđeš u borbu. U početku djeluje obećavajuće: animacije su tečne, moći izgledaju moćno, a osjećaj brzine i snage daje iluziju da si stvarno nadljudsko biće. Ali nakon nekoliko sati postaje jasno da je borbeni sustav plitak i ponavljajući. Kombinacije su ograničene, neprijatelji se ponašaju gotovo identično, a izazov se svodi na puko preživljavanje valova istih protivnika.
U prvim satima osjećaš adrenalin, ali vrlo brzo shvatiš da si sve već vidio. Ponavljaš iste pokrete, koristiš iste moći i stalno završavaš s istim ishodom. Borba jednostavno nema dovoljno slojeva da bi zadržala zanimanje dugoročno. Šteta, jer vampirske moći nude ogroman potencijal za kreativnost. Umjesto da se poigrava s različitim pristupima, igra te gura u rutinu.
Ipak, ako si zaljubljenik u ovaj svijet, ako ti je dovoljno da budeš dio mračne priče, to se može preživjeti. Kad priča krene, lako oprostiš mehaničkim manama jer te likovi i atmosfera nose naprijed. Nije savršeno, ali ima onaj neobjašnjivi šarm zbog kojeg nastavljaš igrati i kad znaš da bi drugi žanrovski RPG bio dinamičniji.
Kad RPG napravi netko tko inače ne radi RPG-ove
Ono što najviše boli je činjenica da Bloodlines 2 nije radio studio koji se bavi RPG igrama. I to se osjeti na svakom koraku. Imaš osjećaj kao da su autori više znali što žele postići estetski nego mehanički. Dijalozi, atmosfera, dizajn likova, sve je to vrhunski. Ali kada treba povezati sustave, kad treba da odluke stvarno imaju dubinu i dugoročne posljedice, sve se raspada.
Umjesto prave RPG strukture gdje se svijet prilagođava tvojim izborima, ovdje često osjećaš da te igra vodi prema unaprijed određenim ishodima. Nema dovoljno spontanosti, nema onog osjećaja da tvoja odluka mijenja tijek priče na organski način. Sve je skriptirano i kontrolirano, kao da autori nisu bili sigurni mogu li se nositi s kompleksnošću pravog RPG-a.
Ta razlika između ambicije i izvedbe vidi se i u sustavu napretka. Iako imaš drvo sposobnosti, ono djeluje linearno i bez iznenađenja. Nemaš osjećaj rasta ni prilagodbe, više samo otključavaš opcije koje se logično nadovezuju, ali rijetko mijenjaju način igre. Kao da su developeri imali dobru ideju, ali su stali na pola puta.
Kuća s potencijalom je najbolji opis za Vampire the Masquerade: Bloodlines 2
Najbolji način da opišem Bloodlines 2 jest kao kuću s dobrim temeljima, ali bez završnih detalja. Imaš zidove, imaš krovište, imaš struju, ali još nemaš dušu. Sve izgleda lijepo, sve funkcionira dovoljno dobro, ali znaš da bi moglo biti više. U nekim trenucima igra bljesne genijalnošću, trenutak kad pogledaš grad s krova zgrade dok kiša pada, kad osjetiš da te promatraju, kad dijalog završi jednom rečenicom koja ti promijeni pogled na cijelu priču. Ti trenuci podsjećaju na to što je Bloodlines nekad bio.
Ali između tih bljeskova postoji puno praznog hoda. Misije su često jednostavne, svedene na „idi tamo, ubij to, razgovaraj s tim likom“. Nema previše istraživanja, nema dovoljno mehanika koje te tjeraju da se vraćaš starim lokacijama ili mijenjaš strategiju. Sve to dovodi do dojma da je igra završila prerano, kao da su developeri jednostavno rekli „dosta, ovo je dovoljno“.
I možda je. Jer unatoč svemu, Bloodlines 2 ima ono što mnogim modernim igrama nedostaje,dušu. Osjećaš da su ljudi koji su ga radili barem pokušali ispričati priču koja ima smisla i emociju. Nisu uspjeli u svemu, ali nisu ni propali. Potencijal postoji, i s nekoliko pametnih zakrpi igra bi mogla postati znatno bolja.
Tehnička strana i izvedba
Najbolji način da se opiše Vampire the Masquerade: Bloodlines 2 jest kao kuća s dobrim temeljima, ali bez krova, prozora i topline. Na papiru sve izgleda obećavajuć, jaka licenca, bogat svijet, prepoznatljiv ton i ogroman broj ideja koje bi mogle dovesti do nečeg posebnog. No čim provedeš nekoliko sati u toj kući, shvatiš da sve stoji samo zato što su zidovi od marketinga, a ne od čvrstog dizajna. Igra ima kostur, ali nema meso. Ima ambiciju, ali nema realizaciju.
Bloodlines 2 djeluje kao projekt koji se izgubio u vlastitoj težini. Pokušava biti RPG, ali bez dubine koju taj žanr traži. Pokušava biti akcijska igra, ali bez dovoljno tempa i izazova da to opravda. Na kraju nije ni jedno ni drugo. Umjesto da pronađe vlastiti identitet, igra se stalno vuče između tih žanrovskih pokušaja i ostaje zarobljena u sivoj zoni.
U teoriji, sve to ne bi bilo strašno da priča i svijet uspijevaju nadoknaditi nedostatke mehanike. Ali i tu se vidi manjak jasne vizije. Narativ ima potencijal, vampirske intrige, sukobi klanova, moralna siva zona i potraga za identitetom. No sve se odvija kroz scenarij koji djeluje nesigurno, kao da ni sam ne zna što želi biti. Dijalozi često gube ritam, likovi se pojavljuju i nestaju bez prave svrhe, a odluke koje bi trebale biti važne rijetko imaju stvarnu težinu.
Zbog toga cijelo iskustvo djeluje prazno. Misije su rutinske i predvidljive, svedene na „idi tamo, obavi razgovor, pobij nekoliko neprijatelja i vrati se po nagradu“. Vrlo brzo uhvatiš ritam koji se ne mijenja do kraja igre, što stvara dojam da igraš nekakav poluautomatizirani sustav, a ne svijet koji diše i reagira. Nema iznenađenja, nema osjećaja da tvoje odluke mijenjaju tijek priče. Sve djeluje kao scenarij koji te pusti da ga odigraš, ali ne i da ga promijeniš.
Igra je, jednostavno rečeno, nedovršena ideja. Kao da je u nekom trenutku netko povukao ručnu i rekao „dosta, puštamo je van“. Nema dovoljno slojevitosti u gameplayu, nema dovoljno sadržaja da zadržiš interes, a ni tehnički nije impresivna u mjeri u kojoj bi trebala biti. Seattle izgleda pristojno, ali ne i zadivljujuće. Svjetlo i sjene rade svoj posao, ali teksture i animacije često djeluju grubo i neujednačeno. Sve funkcionira, ali ništa ne briljira.
Borba, koja bi trebala biti centralni dio svakog akcijskog dijela igre, razočarava gotovo odmah. Prvih nekoliko sukoba djeluju zabavno, posebno kad počneš koristiti vampirske moći, ali već nakon sat ili dva shvatiš da si sve vidio. Protivnici se ponašaju jednako, oružja nemaju osjećaj težine, a vještine ne nude dovoljno raznolikosti. Borbe se svode na isto, udari, blokiraj, aktiviraj moć, povuci se, ponovi. Nakon desetak sati osjećaš se kao da igraš demo koji nikada nije dobio završnu verziju.
A kad pokušaš pobjeći u dijaloge i priču, naiđeš na drugi problem, a to je apsolutni nedostatak identiteta. Bloodlines 2 pokušava rekreirati složenost odnosa iz originala, ali to ovdje ne funkcionira. Sve je pojednostavljeno do te mjere da se svodi na tri-četiri rečenice koje mijenjaju ton, ali ne i ishod. Čak i kad pomisliš da si donio važnu odluku, igra te ubrzo vrati na unaprijed zacrtanu putanju. U tom smislu, nije pravi RPG. Znate zakaj? Jer RPG živi od izbora i posljedica.
S druge strane, nije ni dobra akcijska igra. Tempo je trom, borbe se ponavljaju, a misije nemaju dovoljno raznolikosti da bi održale interes. Prvi puta je fight super zabavan, al za nekih dva sata ste vidjeli sve.
Nema pravog osjećaja napretka, niti trenutka u kojem osjetiš da si savladao sustav. Sve ostaje u granicama koje bi opisal dovoljno dobro, al ne dost dobro. Jebiga.
To je fraza koja se, nažalost, može primijeniti na cijeli projekt.
Ipak, ono što Bloodlines 2 spašava od potpune katastrofe jest IP. Masquerade svijet i dalje ima neku magnetičnu snagu. Vampirska mitologija, klanovi, stara pravila, rituali i mračni ton priče – sve to nosi određenu težinu. Čak i kad mehanika zakazuje, ideja o postojanju u tom svijetu i dalje ima privlačnost. Nostalgični igrači i ljubitelji lore-a osjećat će trenutke zadovoljstva jer prepoznaju imena, ton i reference koje sežu do originala. Taj osjećaj pripadnosti već poznatom univerzumu daje igri malo života, ali ne dovoljno da prikrije njezine nedostatke.
Zato Bloodlines 2 djeluje kao nedovršena kuća, ne zato što nema temelje, nego zato što nitko nije znao kako ih iskoristiti. Potencijal je bio ogroman: mračni svijet pun moralnih dilema, sistem moći i preživljavanja, političke igre u pozadini, kompleksni odnosi između klanova i frakcija. Sve to bilo je moguće pretvoriti u bogat RPG s dubinom i atmosferom. Umjesto toga, dobili smo verziju koja djeluje sigurno, sterilno i oprezno. Kao da su developeri cijelo vrijeme strahovali od rizika.
Zaključak
Vampire the Masquerade: Bloodlines 2 nije igra koja će redefinirati RPG žanr, niti je dostojan nasljednik originala u punom smislu. Osjeća se da je prošao kroz previše ruku, da je svaki studio ostavio svoj trag, i da je konačni rezultat kompromis između vizije i realnosti. Borba je repetitivna, priča sjajna, atmosfera besprijekorna, ali sve to zajedno nikad ne klikne u cjelinu koja bi te potpuno oborila s nogu.
Ipak, ako voliš svijet tame, ako te privlači ideja da živiš noću i odlučuješ tko preživljava, Bloodlines 2 će ti pružiti dovoljno da te zadrži. Nije ono što je obećano, ali je igra s potencijalom. Kao kuća kojoj treba još malo ruku da postane dom, i možda će s vremenom, kroz pokoji patch i nadogradnju, doista postati ono što je trebala biti.
Primjerak PC verzije igre za potrebe osvrta ustupio distributer Colby i izdavač Paradox Interactive
