Pokrenuvši igru, morao sam se zapitati: “Je’l mene netko zeza?”
Mislim, pa pogledajte samo naslovnu sliku kojom oni predstavljaju igru na eshopu. Ovo bi me u 2026. bilo sram besplatno dati nekome a kamoli da tražim da kupe igricu. Srećom, ja sam ju odigrao pa vi ne morate. Osim ako želite. Ali nemojte.
Vjerovali ili ne, vi ste učitelj u jednoj srednjoj školi te se morate baviti svakodnevnim aktivnostima koje to uključuju: ispitivanje učenika, redarstvo na hodniku (hall monitoring), ocjenjivanje natjecanja u pjevanju, vođenje tjelesnog odgoja, pa i odlazak sa učenicima na izlet.
Jedan od učenika se samozapalio.
Većina vaše interakcije će se voditi oko učenika – delikventa po imenu Jeremy Lanz. Pratit ćete njegove ocjene, uhvatiti ga kako puši na wc-u za vrijeme odmora, crta grafite po školi, spasiti ćete ga od medvjeda, a možda i odgovoriti od samoubilačkog skoka sa krova škole.
Jeremy-ju je zlo od vožnje, a meni od ove igre.
Sve to zvuči zanimljivo, ali izvedba je, blago rečeno, očajna. Šećete hodnicima i vodite besmislene razgovore sa učenicima i slušate njihove probleme, od mašine koja je progutala novčić a nije izbacila colu do svjedočenja bullying-u . Ponekad će vam se ponuditi više opcija za rješavanje problema, ali one iskreno ne rade neku razliku.
Svi skinovi učenika su evidentno ukradeni odnekud a teksture su grozne, pa ćete sresti Deadpoola, polugolu gotičarku i vješticu iz nekog RPG-a. I da je samo to, neki likovi se ponavljaju više puta, pa ćete tako vidjeti djevojku koja cijelo vrijeme trči školom (kaže, trčanje je njen život), a pogledate kroz prozor i vidite ju da istovremeno trči i vani po dvorištu. No-clipping je kod likova aktivan tako da prolazite kroz učenike kao duh, ali isto tako ne možete kroz stupove i zidove. Ajde, barem su negdje postavili granice.
Ako mislite da ste ove likove već negdje vidjeli – sigurno i jeste.
Kretanje je očajno, lijevim analogom “ciljate” i okrećete se, a desnim se krećete naprijed-nazad i bočno. Sensitivity se ne može smanjiti tako da ćete se svaki put kad taknete lijevi stick početi nekontrolirano okretati u svim smjerovima. Također, moguće je držati prema gore ili dolje i sasvim okrenuti kameru i igrati naopačke – zabavniji dio cjelokupnog iskustva.
Ovako je barem zahtjevnije igrati.
Jedan od zadataka je kada vaša nogometna ekipa učitelja igra protiv učenika. Lijepo vam piše sastrane da u trku naciljate loptu i udarite ju prema golu. Lakše reći nego učiniti – ja iskreno nisam uspio niti teren naciljati a kamoli loptu.
Ovo je ravnatelj – kaže kolega: “Izgleda ko Duke Nukem na cracku”
Voice acting je, kao i cijela igra, očajan. Glazbe nema (osim na pjevačkom natjecanju i plesu) a svi zvukovi su generički semplovi koji su naravno skinuti negdje online. Kretnje likova su neprirodne, kod plesa izgledaju kao da imaju epileptične napadaje.
Scene se prebacuju jedna u drugu bez ikakvog smisla, u jednom trenutku ćete se naći i u Zoni sumraka gdje ćete razgovarati sa predatorom i zombi policajcem. A to nema nikakvog utjecaja na igru. Sve je nabacano zbrda-zdola.
Welcome to the Twilight Zone.
Ovako lošu igru nisam još nikad igrao, a da citiram kolegu recenzenta: “Ovo smo dobili besplatno, ali svejedno se osjećamo prevareno.”
Primjerak Nintendo Switch igre za potrebe osvrta ustupio je studio Eathrabaria.
I’m all about travelling and Nintendo, not necessarily in that order.
