3 ujutro je. Dijete spava pored mene, a ja se tiho šuljam kroz hodnik, nadajući se da me zombi neće pronaći prije nego ja pronađem njega. Bit ću iskren: horor igre nikad nisu bile moj žanr. Ipak, nakon što sam Resident Evil: Requiem odigrao gotovo u jednom dahu, možda ću morati preispitati tu tvrdnju. Jednom kad kreneš, teško je stati. Konstantno me zanimalo što me čeka iza sljedećih vrata.
Resident Evil serijal već desetljećima balansira između dva identiteta: sporog survival horora i eksplozivne akcije. Requiem pokušava pomiriti ta dva svijeta – i to kroz dva protagonista koji predstavljaju svaku stranu tog spektra. Rezultat je igra koja vas stalno prebacuje između napetosti i adrenalina.
Idemo pokušati napisati objektivnu recenziju. Bez spoilera. Vežite se.
Grace: survival horor u najčišćem obliku
Grace Ashcroft je novi lik u serijalu – FBI analitičarka koja završava usred katastrofe nakon što ode istražiti jedno neobično ubojstvo. Vrlo brzo postaje jasno da se iza svega krije nešto puno veće i puno gore, a Grace biva oteta, i mora pobjeći iz hospicija punog zombija gdje novi negativac, Victor Gideon, provodi istraživanja na dobro poznatom T-Virusu.
Graceine sekcije prvenstveno su namijenjene igranju u prvom licu, što odmah daje drukčiji ton. Ovdje nema heroizma. Nema dominacije nad situacijom. Postoji samo strah. Jedan od prvih trenutaka kad sam to shvatio bio je kada sam ostao bez metaka u uskom hodniku i morao se doslovno provući između dva zombija dok me jedan usput i gricnuo.
Municije je malo, neprijatelji su opasni, a hodnici su mračni i puni neugodnih zvukova. Veći dio vremena provodit ćete istražujući, rješavajući zagonetke i pokušavajući izbjeći veće sukobe kad god je moguće.
Voice acting je iznenađujuće odličan i savršeno prenosi njen strah, frustraciju i očaj. Vrlo je lako suosjećati s Grace, jer za razliku od mnogih RE protagonista, ona nije vojnik ni superagent, samo osoba koja pokušava preživjeti.
Gameplay dodatno naglašava tu ranjivost. Grace ima ograničen inventar, slabije oružje i mora se oslanjati na improvizaciju. Njezini crafting sustavi također su drukčiji; umjesto klasičnog Resident Evil miksanja biljaka i baruta, Grace prikuplja uzorke zaražene krvi i analizira ih u laboratoriju kako bi otključala nove recepte i alate. To je mali, ali zanimljiv twist koji dodatno naglašava istraživački aspekt igre.
Leon: čista Resident Evil akcija
A onda dolazi Leon.
Leon S. Kennedy je u Requiemu praktički ultimativna verzija samoga sebe – veteran koji je prošao sve moguće katastrofe i sada jednostavno ne gubi vrijeme. Ako su Graceine sekcije horor, Leonove su katarza.
Tempo se odmah ubrzava. Kamera prelazi u treće lice, odjednom imate sačmaricu u rukama, a zombiji prestaju biti nešto što izbjegavate i lete kroz police, a Leon mrtav-hladan dobacuje sarkastične komentare.
Leon ima na raspolaganju cijeli arsenal: sačmarice, snipere, automatsko oružje i svoje klasične melee završnice. Može i bacati interaktivne sjekire, koplja i eksplozivne bačve iz okoliša, a nakratko se dočepa i motorne pile. Nažalost, jako kratko. Šteta.
Ima i svoju sjekiricu koju treba redovito brusiti, jer se troši korištenjem (klanjem). Leonov inventar je veći, crafting je klasičan, a gameplay više podsjeća na Resident Evil 4 nego na survival epizode, i to funkcionira odlično.
Najbolji dio je kontrast. Nakon sat vremena šuljanja i panike s Grace, prelazak na Leona koji razbija zombije nogom kroz policu djeluje kao oslobađanje. Nakon svega što vam igra napravi s Grace, Leon djeluje kao osobna osveta.
U drugom dijelu igre dobiva pametni sat i pristup laptopu putem kojeg možete iskoristiti bodove koje ste prikupili klanjem zombija za nova oružja, nadogradnje i opremu.
Atmosfera: ono u čemu Resident Evil i dalje briljira
Resident Evil je oduvijek bio majstor atmosfere, a Requiem to potvrđuje. Lokacije su izvrsne. Od klaustrofobičnih hodnika medicinskih ustanova do ruševina Raccoon Cityja, svaka zona ima svoj identitet i karakter.
I najvažnije: svijet ne izgleda kao kulisa koja postoji samo za igrača. Ima težinu, povijest i detalje, djeluje… autentično, stvarno. Jedna od mojih osobnih frustracija u modernim igrama je osjećaj da hodate kroz dioramu – svijet koji postoji samo da vam servira quest. Requiem taj problem nema.
Hodnici su tihi. Zavjese se lagano pomiču na propuhu, negdje u daljini kaplje voda, a svaki korak odjekuje malo glasnije nego što biste htjeli. I taman kad pomisliš da je sve mirno, nešto se pomakne iza tebe. Igra konstantno radi sitne trikove kako bi vas držala napetima.
Zombiji više nisu samo spora masa mesa. U Requiemu neprijatelji imaju više varijacija i ponašanja, a neki zadržavaju čak i tragove svoje prijašnje osobnosti.
To rezultira zanimljivijim susretima – postoje zombiji koji ne vole buku pa im je svejedno koga će napasti, tu su zombi čistaćice koje ne vole nered, zombiji kojima smeta svjetlo pa ga gase, a i zombi mesar od kojeg je najbolje pobjeći. Zvuči gotov smiješno kad to pročitaš, ali u igri djeluje iznenađujuće uvjerljivo i daje susretima dodatnu dozu nepredvidivosti.
Nekad vam se i obije od glavu ako ih previše pobijete, jer ako predugo leže na podu, mogu mutirati u „Blister Heade“, puno brže i agresivnije protivnike koje je teže ubiti. Ovdje vam može pomoći hemolitički injektor, s kojim se možete prikrasti zombiju iza leđa i eksplodirati ga.
I da, vraćamo se tamo gdje je sve počelo. Raccoon City je već desetljećima ključna lokacija serijala, a Requiem se ne srami nostalgije. Povratak u poznate lokacije pun je referenci i fan servicea za dugogodišnje fanove koji će, vjerujem, biti sretni. Ponekad je nostalgije možda i previše, ali teško je ne nasmijati se kad ponovno vidite neke kultne detalje.
Dva stila, jedna igra
Requiem je igra o kontrastu. Grace predstavlja spor, klaustrofobičan survival horor, dok Leon kontrira s eksplozivnom akcijom.
Igra vas redovito prebacuje između ta dva ritma, što sprječava da iskustvo postane monotono. Jedan trenutak se skrivate iza vrata i slušate korake u hodniku, a u drugom eksplodiraju zombiji na sve strane.
Capcom je ovdje pokušao spojiti sve faze Resident Evil serijala: spori horor iz RE1 i RE7, akciju iz RE4, a sve uz modernu produkciju remakeova, i u velikoj mjeri to uspijeva.
Međutim, nakon tog miksanja dva protagonista, druga polovica igra posvećena je većinom Leonu. I moram priznati, iako je zabavno klati zombije, krene ti faliti Grace. Segmenti s njom davali su mi veći osjećaj postignuća, kao da su zahtijevali više truda, a i više emocionalne investiranosti.
Moram spomenuti i nekoliko frustracija. Prvo, brzina kretanja. Trčanje je u ovoj igri jako SPORO, pogotovo kad igrate s Grace. Sve je u redu dok hodaš i istražuješ, ali kad te nešto počne ganjati, očekuješ panični sprint, a Grace se baci u lagani subotnji jogging kao da je na kardio treningu.
Druga stvar je kamera u trećem licu. Široki kut daje igri kinematografski izgled, ali u nekim borbama djeluje pomalo skučeno. Kada ti zombiji krenu navirati sa svih strana, ciljanje postaje nezgodno i tromo, pogotovo u užim segmentima, a aim assist odbijam uključiti iz principa.
Igra se može završiti za otprilike dvanaestak sati, što nije nužno loše, ali nakon završetka ostaje osjećaj da bi još koji dodatni sadržaj dobro došao. Nadam se da Capcom već ima DLC u planu.
Kako to sve izgleda na Switchu?
Capcom je ugodno iznenadio vlasnike Switcha 2 takozvanim „Generation Packom“. U jednom paketu dobivate čak tri igre: Biohazard, Village i naravno, Requiem. Za fanove serijala to je zapravo mali vremenski stroj, prilika da se vidi kako se moderni Resident Evil razvijao kroz posljednjih nekoliko generacija. Ipak, ovdje ćemo se fokusirati na Requiem, jer je upravo on tehnički najzanimljiviji test novog hardvera.
Moram priznati da me kvaliteta porta ugodno iznenadila. Capcom je već pokazao da zna optimizirati svoj RE Engine za slabiji hardver, ali Requiem na Switchu 2 djeluje kao još jedan dokaz koliko je taj engine fleksibilan. Po kvaliteti izvedbe ovaj port bez problema staje uz bok impresivnim Switch 2 portovima poput Cyberpunka 2077, Star Wars Outlaws ili Assassin’s Creed Shadows.
Naravno, kompromisi postoje i nema smisla to skrivati. Ray tracing je izostavljen, modeli su nešto niže kvalitete nego na snažnijim platformama, a pojedini efekti su pojednostavljeni. No Capcom je očito znao gdje može rezati bez da se raspadne cjelokupni dojam igre.
Ono gdje RE Engine ponovno briljira je optimizacija. Učitavanja su brza, performanse stabilne, a igra u pravilu djeluje vrlo uglađeno. Učitavanja su brza, a igra ambiciozno cilja stabilnih 60 FPSa. Veći padovi postoje u zahtjevnijim scenama, pogotovo kad ekran ispune neprijatelji i efekti, ali rijetki su dovoljno veliki da pokvare igrivost.
Veliku ulogu igra DLSS tehnologija. U docked modu igra cilja višu rezoluciju od 4K i nešto stabilniji frame rate, dok handheld mod koristi agresivniji dinamički scaling kako bi zadržao performanse. Srećom, RE Engine i ovdje radi odličan posao pa igra i u handheldu izgleda iznenađujuće čisto.
Jedna stvar ipak odmah upada u oči – kosa glavnih likova. Posebno kod Grace, čiji model u krupnim kadrovima jasno otkriva da se koristi jednostavniji „card hair“ pristup, odnosno plošne teksture kose umjesto kompleksnijih volumetrijskih rješenja. Rezultat je pomalo zrnast i djeluje kao da je kosa dodana naknadno, a što najviše dolazi do izražaja u cutscenama. Nije nešto što će pokvariti iskustvo, ali razlika je dovoljno vidljiva da je teško ignorirati.
Također, slika na Switchu 2 djeluje mi nešto svjetlije i isprano u odnosu na druge verzije igre. To nije nužno negativno (u nekim scenama čak pomaže vidljivosti), ali daje igri blago drugačiji vizualni karakter.
Dakle, nećemo se lagati: kompromisi postoje. No Capcom je očito znao gdje ih može napraviti, a da pritom ne naruši atmosferu i igrivost. Rezultat je port koji možda nije tehnički identičan verzijama na snažnijim platformama, ali je dovoljno kvalitetan da se bez problema može igrati i uživati u njemu na Switchu 2.
Zaključak
Resident Evil Requiem je možda najuspješniji pokušaj Capcoma da pomiri dvije potpuno različite filozofije koje su definirale serijal.
Grace donosi strah, napetost i spor survival horor. Leon donosi eksplozivnu akciju i čistu RE spektakularnost. Rezultat je igra koja stalno mijenja tempo i drži vas angažiranima do samog kraja.
Ako volite survival horor, dobit ćete neke od najnapetijih trenutaka u modernom Resident Evilu, a Leon će vas podsjetiti zašto je jedan od najpopularnijih likova u gaming povijesti. U kombinaciji, svakako dobivate odličnu igru.
Resident Evil Requiem možda nije savršen, ali je vrlo blizu – i lako bi mogao završiti među najboljim igrama godine.
A za nekoga tko nikada nije bio veliki fan horor igara, to možda govori i najviše.
Ocjena: 4.5/5
Primjerak Nintendo Switch 2 verzije za potrebe recenzije ustupio distributer CD Media
Igra, piše i pokušava ne komplicirati. Ne uspijeva uvijek.