Platforming kao da je 1998… ali uz podsjetnik zašto je gaming ipak evoluirao
Regina & Mac dolazi s podnaslovom – „Platforming like it is 1998.“, pozivajući nas da ponovno iskusimo old school 3D platforming u stilu Super Mario 64, Banjo Kazzoie ili čak Crash Bandicoota. Ove igre neki su od prototipova modernih platformera i postavile su temelje za ono što danas uzimamo zdravo za gotovo. Pitanje je, uspijeva li Regina & Mac u tom naumu, ili je ipak riječ samo o retro mock-upu s manje magije, a više muke?
Mac i Regina u bijegu
Preuzimamo kontrolu nad dinosaurom Macom, čiji udovi lebde oko tijela u stilu Raymana. Uz njega je brbljava, sarkastična suputnica Regina – papiga koja ima više komentara nego funkcije. Zajedno pokušavaju pobjeći iz nekog čudnog istraživačkog laboratorija, a jedini način je preko skupljanja dovoljnog broja floppy disketa. Pitam se zna li današnja generacija uopće što je disketa, ili je to samo poznata ikona za „save“?
Igra nas vodi kroz niz svjetova kojima pristupamo kroz portale – svaki svijet sadrži diskove koje treba skupiti, uz pokoju sarkastičnu Regininu opasku uz put. Atmosfera je svjesno neozbiljna i ponekad izmami osmijeh na lice, ali to nije uvijek dovoljno da prikrije osnovne probleme u dizajnu i izvedbi.
Glavni izbornik igre s portalom za profil 1 i 2
Preciznost s frustracijom
Mac ima klasične platformerske sposobnosti: trčanje, slajdanje, ground-poundanje… i polako otključava nove pokrete kako napredujete kroz svjetove. Na papiru to zvuči kao solidna postepena gradacija gameplaya, ali u praksi problemi počinju već kod osnovnih kontrola.
U nekim nivoima boje su ipak komplementarne i dobro se slažu
One su krute, spore, ponekad neprecizne, a pritom zahtijevaju kiruršku preciznost. Vrlo je lako promašiti skok dok se penjete uz neko poligonalno drvo ili platofrmu i završiti dolje, prisiljeni sve ponoviti ispočetka. Kad napokon dosegnete disketu osjećaj uspjeha je tu, ali više iz inata nego zbog dobre igre. Neke platform sekcije su solidno odrađene, ali veliki dio njih frustrira više nego što bi trebao. Kontrole često djelujuju kao da rade protiv vas.
Otključavanje novih svjetova svodi se na zagonetke u stilu Picrossa, što je simpatičan dodatak koji prekida monotoniju između mapa. Nisu previše teške i dobrodošla su promjena tempa.
Picross zagonetke su ugodan predah između nivoa
Vizualno i zvučno – retro, ali ne i privlačno
Znam da je low poly estetika ovdje bila namjera, i jasno je da se ciljalo na šarm Nintendo 64 ere, ali budimo iskreni, igra izgleda… ružno. Mac i Regina premaleni su na ekranu i lako se utope u ogromnom, neispoliranom svijetu punom poligonalnih, neoblih objekata.
Usporedbe radi, u Super Mario 64 igra uvijek stavlja fokus na Maria, koji zauzima dobar dio centra ekrana i gotovo uvijek je jasno vidljiv. Mac i Regina lako se stope u pozadinu jednoličnih boja.
Jadni Mac se utapa i nestaje u ovoj masi zelenog i smeđeg
Animacije su vrlo oskudne. Mac doslovno izgleda kao da klizi po površini kada ga pokrećemo, a ne da zaista trči. A zvukovi? Svaki Macov skok ima iritantno visok „plop“ koji je vrlo neugodan za uši pa sam nakon nekog vremena igru nastavio igrati bez zvuka. Soundtrack je hit & miss, u nekim nivoima zvuči sasvim solidno, ali većinom je neinspirativan, generičan i kratak, s brzo ponavljajućom petljom.
Možda ipak previše retro
Regina & Mac pokušava biti simpatičan hommage starim 3D platformerima, pokušavajući rekreirati njihovu čarobnost, zaraznost i osjećaj otkrivanja. Tu i tamo uspije, u trenucima kada kontrole sjednu i kad uspijete zaboraviti da ste osam puta pali s iste platforme. Ali najčešće ne uspijeva.
Krute kontrole, dosadan dizajn, manjkave animacije i neugodan zvuk čine igru više frustrirajućom nego zabavnom. Nostalgija je snažan alat, ali nije dovoljna sama po sebi. Na kraju dana, Regina & Mac djeluje više kao podsjetnik koliko su klasici bili ispred svog vremena.
Primjerak igre za potrebe osvrta ustupio razvojni studio Diplodocus Games
Igra, piše i pokušava ne komplicirati. Ne uspijeva uvijek.