Priznajem, nasjeo sam. Obožavam taj distopijski dieselpunk svijet u koji je The Last Shot smješten, pa kada mi je The Last Shot: Arcades ponuđena na recenziju, odmah sam prihvatio. Ono što nisam odmah shvatio, a trebalo je biti vrlo jasno već iz naslova, je da se ovdje radi o kolekciji arkadnih igrica sa The Last Shot tematikom.
A još lijepo piše velikim slovima, ARCADES
Igra je podijeljena u 5 kategorija, ulaskom na jedna od vrata dolazite u prekrasnu ručno crtanu scenu, gdje ulični glazbenici sviraju odličnu glazbu (koju doduše možete prekinuti tako da kliknete na glazbenika, ali zašto bi? ) i na odabir vam je jedna ili više old school arkadnih mašina sa sveukupno 9 igara. U nekima ćete voziti autobus i izbjegavati druga vozila na cesti, negdje ćete škakljati??? dinosaure, ubijati ćete zombije, gađati protivnika praćkom ili letjeti avionom i uništavati neprijateljske flote.
Kod većine igara ćete prvo pomisliti, što, dovraga, trebam raditi? Kontrole nisu objašnjene, priča nepostojeća i prepušteni ste samom sebi da shvatite što i kako. Baš kao nekad davno na arkadnim mašinama u lunaparku.
Sve se vrti oko brzih refleksa, beskrajnih hordi neprijatelja i sakupljanja što većeg broja bodova. Kod vožnje autobusa bodovi ne predstavljaju apsolutno ništa osim broja na ekranu, dok recimo kod borbe avionom koristite bodove da kupite pojačanja. Poginuti ćete bezbroj puta, ali će vas vući da odigrate još jednu rundu i dobijete što bolji rezultat.
Ovo je claw machine, dinosaure koji vam pobjegnu morate poškakljati da ne skoče na vas
Vizualno gledajući, rukom crtane scene su razrađene do posljednjeg detalja, te je stvarno šteta da nema skoro nikakve interakcije sa pozadinom. Retro tema je odlično ukomponirana sa pikseliziranom grafikom, dok eksplozije, neprijatelji i laserske zrake elegantno ali kaotično ispunjavaju ekran tokom borbi.
Scene su prekrasno nacrtane
Soundtrack je odličan, od nostalgičnih tonova uličnih glazbenika, pa do glasnih elektronskih beatova koji će vas držati na rubu stolice u igrama. I jedan simpatičan detalj, na dnu ekrana će se pojaviti naziv izvođača i pjesme koji će vam zvučati poznato.
Je li netko za malo Lenk In Parka dok uništavate neprijateljske flote?
Da li bih preporučio ovu igru? Iskreno, ne znam. Jako dobro igra na kartu nostalgije, ima svoj šarm, prekrasno je nacrtana i zvuči genijalno. Dok, sa druge strane, kontrole su zbunjujuće, pogotovo određivanje kuta kod praćke te luka i strijele, a uopće da ne spominjem obranu baze od zombija. Tu sam tek pritiskao sve moguće gumbe i ništa nije imalo smisla. Iako igra ima velik replay value i možda ćete poželjeti provesti vrijeme pokušavajući osvojiti što više bodova vožnjom autobusa ili škakljajući dinosaure, ja ću ipak igrati nešto drugo.
Primjerak igre za potrebe osvrta ustupio razvojni studio Sometimes You
I’m all about travelling and Nintendo, not necessarily in that order.