Forgotten Fields, ili kako ga ja volim zvati -Walking Simulator: Egzistencijalna Kriza – nije igra koju ćete ikada vidjeti na top 10 listama, ali to nije ni važno. Ona postoji u pukotini između današnje gaming industrije i nečega mnogo tišeg, osobnijeg. Ovo je meditacija o napuštanju djetinjstva, o sporim ljetnim danima i o tome kako nostalgija može biti i ugodna i tužna u isto vrijeme. Igramo kao Sid, pisac s kreativnom blokadom, što je poprilično meta, jer čini se da su i developeri doživljavali istu stvar kad su pisali dijaloge.
Igra je spora. Ne samo spora, već uspavljujuće kontemplativna, kao da vas pokušava hipnotizirati da prestanete igrati. Kontrole? Kao da pokušavate upravljati sladoledom tijekom vrućeg ljetnog dana. Dijalozi? Poput čitanja postova na društvenoj mreži srednjoškolskog filozofa.
Ipak, ne može se poreći da ima neku čudnu, šarmantnu atmosferu. Da, tehnički škripi, ali pod tim škripanjem ima srce. A možda čak (sramežljivo) i dušu. Narativ nije savršen, kao ni izvedba, ali emocionalna iskrenost probija kroz sve tehničke mane. Podsjeća na to da videoigre ne moraju uvijek biti eskapizam. One mogu biti ogledalo nas samih ili čak oproštajno pismo.
Forgotten Fields je mali podsjetnik da i dalje postoje autori koji vjeruju da igre mogu biti osobne, tihi razgovori između kreatora i igrača. Za kraj, ova igra se preporučuje onima koji traže smisao, a ne spektakl.
Primjerak igre za potrebe osvrta ustupio izdavač Nejcraft
