Klik.
To je bio prvi zvuk. Ne zveckanje ključeva, ne šuštanje putovnice — već klik miša kojim sam rezervirao let za Tokyo. U tom trenutku nisam znao je li to bijeg ili samoubilačka misija. Sve što sam znao bilo je: tamo dolje, na drugom kraju planete, odvija se nešto veliko. Ne igra. Ne sajam. Ne spektakl. Nego digitalna apokalipsa pod reflektorima. Tokyo Game Show 2025.
Avion je bio lebdeća limenka puna izgubljenih lica i zgužvanih boarding passova. Pogled kroz prozor: oblaci su izgledali kao neuređeni pikseli. Ekonomska klasa je loading screen koji nikad ne završava. San mi nije dolazio, jer sam već zamišljao štandove, demo verzije, cosplay ulice, navale adrenalina i predugih redova.
Sletanje u Hanadu, dobro je, blizu sam, od hotela i sna djeli me samo uspavani kineski taksist koji ne zna niti japanski kamoli engleski. Zrak gust, vlažan, gust kao tekstura iz igre koja se ne stigne učitati.
Dolazak na sajam: Arheologija betona i umova
Nisam spavao. Niti minutu. Tijelo mi je bilo u četvrtku, ali mozak je ostao u srijedi — jetlag me zgrabio za vrat i tresao dok mi znoj nije natopio jastuk kao pokvareni air-conditioner. Hotel je imao klima uređaj iz pakla — zujao kao pokvareni Game Boy u zadnjim trzajima baterije, hladio točno ništa. U ponoć sam ležao na krevetu kao prepečeni tost s ožiljcima od ekonomskog sjedala, zureći u strop i slušajući promet s ulice — taksiji, sirene, krikovi iz arkade na drugom katu obližnje zgrade.
U pet ujutro sam odustao. Tuš, instant kava iz automata, hladni onigiri kupljen dan prije. Vlak za Makuhari trebao je stići u 8:41. Nije stigao. Prokleti japanski vlak koji kasni — nešto što ne bi vjerovao ni pod utjecajem gljiva. Obavijest na displeju: “Delay due to a person on the tracks.” Ne piše je li čovjek mrtav, pijan, izgubljen ili je to sve metafora. Samo — “osoba” koju netko vjerojatno struže sa tračnica.
Ljudi oko mene su šutjeli. Kultura discipline. Nitko ne komentira, nitko ne psuje. Ja sam, naravno, kljucao. Taman kad sam pomislio da ću pješke do sajma — vlak dolazi. Ulazim, kao sardinia u Eva konzervu, zatvaram oči i u glavi već vrtim sve moguće trailere koje ću vidjeti, igre koje neću stići odigrati i štandove koje ću morati lažno nahvaliti.
Kad sam konačno izašao iz postaje Kaihin-Makuhari, sunce je već peklo, a ja sam bio znojan, polubudna kreatura s press akreditacijom oko vrata i osjećajem da ulazim u svetište digitalnog ludila. Malo sreće, najmanji red je za international press, gledam jadne ljude sa GOLD pass ulaznicama kako čekaju u redu koji neobično podsjeća na Snake igru sa prve Nokije.
Službeno Tokyo Game Show 2025 može početi.
Dan Prvi – Poslovni dan: Ispod odijela, znoj i reklame
Prvi dan TGS-a nije za ljude. Nije za gamere. Nije ni za novinare, iako nas se poziva kao pse s identifikacijom. Business Day je teritorij hijena u Armaniju, marketing menadžera s Apple Watchom, i PR-vukova s PowerPoint osmijehom. Ovdje se ne igra — ovdje se trguje. Tko ima pravo na što. Tko može prvi objaviti. Tko je dovoljno važan da ga puste iza crne zavjese, u “zatvoreni demo”.
Ulazim u Makuhari Messe s akreditacijom oko vrata i izrazom lica kao da tražim lijek, a ne igru. Klima uređaji rade kao da hlade pakao. Zrak miriši na plastiku, novu opremu i umor. Japanske cosplayerice drže te budnim bolje nego besplatni sponzirski RedBull.
Teren: Beton, logotipi i hladni pogled
Svaka hala ima svoju auru. Hala 1 do 3 je za velike — PlayStation, Bandai Namco, Xbox, Capcom. Veliki logotipi, ogromni ekrani, žene u uniformama koje ne znaš reklamiraju li igru ili avion.
Hala 4 do 6 — pomalo kaotična, s pokojim indie developerima, štandovima sa snackovima i random tehnologijom koja obećava revoluciju koju nitko ne traži. Tu se ljudi više zadržavaju zbog sjedećih mjesta i besplatne limenke energetskog pića nego zbog igara.
Svugdje PR-ovci s iPadima. Ako pogledaš duže od tri sekunde neki ekran, netko ti već nudi termin. “Hands-on demo? Interview? Maybe 40 minutes?” – Da, može, ali prvo me pusti da dišem, prijatelju.
Bandai Namco: Cirkus i groblje djetinjstva
Prva stanica: Bandai Namco. Štand veličine manjeg nogometnog igrališta. Ogromna, klaustrofobična ljepota. Redovi su već postavljeni, iako još nema publike.
Ulazim u “Little Nightmares III” demo. Mračno. Hladno. Cirkuska estetika pomiješana s tjeskobom. Igra te baca u svijet gdje te progoni sve ono što si potisnuo u djetinjstvu — mrak pod krevetom, razvod roditelja, bojažljivost pred publikom. I sve to dok hodaš po užetu iznad bodljikave žice.
Kontrole čvrste. Atmosfera kao da ti neko tiho šapuće iza vrata. Vani, Bandai PR stoji s osmijehom kao da zna da ćeš noćas sanjati njihovu igru.
Odmah zatim prikazuju “CODE VEIN II” — anime gotika, vampiri, oružje veće od tijela. Tehnički impresivno, emocionalno prazno. Ali svejedno uzimaš bilješke jer znaš da će netko negdje kliknuti na tu vijest.
Xbox: Japan, Forza i iluzija razumijevanja
Xbox je ove godine ušao s idejom: “Razumijemo Japan. Obećajemo.”
Njihov glavni mamac? “Forza Horizon 6”, smješten — gdje drugo — u Japanu.
Demo? Zatvoren. Pogledati možeš samo ako si netko. Ja nisam netko, ali PR-ovka iz Osake mi daje “press-only viewing” karticu.
I gledam — planine, ulice Tokija, kiša, šibanje kroz Ueno, zavoji oko Fuji planine. Auto kultura u Zen estetici.
Grafika razoružava. Sve izgleda kao da gledaš reklamni spot za luksuzni hotel koji nikad nećeš moći platiti.
PlayStation: Umjetnost prodaje očekivanja
Kod Sonyja je bilo… sterilno. Dosadno. Previše savršeno.
Kao da su higijenski dezinficirali svaki piksel.
Prikazali su:
- “Dragon Quest I & II HD-2D Remake” – nostalgični kolaž starog RPG-a s modernom grafikom. Srce kaže “wow”, ali um kaže “ovako izgleda retro-kapitalizam”.
- “Onimusha: Way of the Sword” – vraćanje slavnog naslova. Katanama se siječe prošlost i budućnost istovremeno.
- “Fishbowl” – chill simulator života u akvariju. Iskreno? Moguće highlight dana. Minimalistički, ali iskreno.
- “Meteora” – nova IP, kao da je netko spojio No Man’s Sky i GRIS na acidu.
Svi oko mene fotografiraju. Svi nešto live tweetaju. Ja sjedim sa slušalicama, pokušavam uhvatiti vibraciju sajma — i čujem samo jedno: reklamu. Sve je ovdje reklama. I nitko se više ni ne pravi da nije. Vidi, God of War, zabranjeno snimanje, jer eto nitko nije vidio tu igru još od njezinog izlaska 2022, srećom tu je Astro Bot maskota, možda ako bacim 10.000 yena se skine iz kostima pa ću nekoj izmučenoj osobi spasiti život a možda baš uživa u gušenju pod maskom.
Dan Drugi – Business Day 2: Lov na novitete, zakulisne igre i pritisak tržišta
Drugi dan poslovnog dijela sajma donosi promjenu tona — više napetosti, više taktika, hladniji osmjesi i skriveni prijatelji. Nisi više novajlija, ali i dalje nisi zvijezda. Sada se traži tko je dovoljno jak da ostane vidljiv kad se svjetla pojačaju.
S jutarnjom kavom iz vending mašine u ruci, ulazim u dvoranu kao stari lisac koji zna da sada mora imati oči na svim stranama.
Pearl Abyss i Crvena Pustinja (Crimson Desert)
Prvo na metu ide Pearl Abyss i njihov megaprojekt 紅の砂漠 (Crimson Desert / Red Desert) — igra koja obećava epski otvoreni svijet s akcijskom borbom, detaljima koji ti obaraju čeljust i narativom koji miriše na fantasy. U usporedbi s njihovim prošlim naslovima, ovdje se vidi ogroman iskorak prema RPG spektaklu koji bi mogao konkurirati najvećima. Demo pokazuje detaljne pejzaže, kampiranje pod zvjezdanim nebom, vatre, ratne sukobe i likove koji dišu, žive i pate. Atmosfera te uvlači kao da si sam na rubu propasti, ali i veličine. Ipak, ne mogu se oteti dojmu da je ovo samo čudan mix Whichera III, GoW i Zelde. Kao da je ovo troje u nekom suludom menage à trois dobilo RPG dijete.
Pearl Abyss nije tu samo zbog hypea — oni dolaze da pokažu snagu, ali i ranjivost. Hoće li Crimson Desert opravdati očekivanja ili postati još jedna velika priča o izgubljenom potencijalu?
Sega — legendarni dinosauri i nove zvijeri u jednom ludom paketu
Ulazim na Sega štand i osjećam se kao da sam upao u kaos koji je iskočio iz vremena — neonska svjetla, glasovi fanova, zvukovi arkadnih mašina što urlaju iz svakog kuta. Ovdje se ne igra na sigurno, ovdje se udaraju prave note nostalgije, ali i bacaju bombe budućnosti.
Što su ti japanski genijalci izbacili?
- Hatsune Miku: Project DIVA MegaMix+
Poput eksplozije pop zvuka u ušima — ritmovi te tjeraju da plešeš kao da ti život ovisi o tome. Miku opet vlada digitalnim svijetom i nikoga ne ostavlja ravnodušnim. - Sonic Frontiers 2
Sonic se vraća u otvoreni svijet, ali nije tu samo da trči — novi bossovi, nova ludila, brzina koja ti lupa srce kao bubanj u ratu. Ako voliš adrenalinske vožnje i frustracije koje izazivaju, ovo je za tebe. - Yakuza 3 Kiwami
Legendarni remake trećeg dijela, još grublji, još brutalniji. Kamurocho je opet spreman na rat, a ti si usred tog kaosa, sa svakim udarcem koji osjećaš u kostima. - Like a Dragon: Ishin!
Samuraji i Yakuza stil — spoj koji tjera krv na kipuću vrelu. Ovo nije samo igra, ovo je iskustvo koje ti uništava ideju o povijesti i zakucava te u sredinu eksplozije. - Total War: Warhammer III – Sega Edition
Za one kojima je strategija poput droge — mrak i mašta udruženi u ratne pohode, svaki potez može biti tvoj posljednji.
Konami — povratak legendi i nova lica
Ulazim na Konami štand i osjećam se kao da sam upao u svetište gaminga — miris nostalgije, zvukovi starih hitova i nova izdanja koja obećavaju da će ponovno pokrenuti strast u srcima fanova.
Što su ti japanski majstori pripremili?
- Metal Gear Solid Δ: Snake Eater
Nakon uspjeha remakea trećeg dijela, Konami je najavio da razvoj Metal Gear Solid Master Collection Vol. 2 napreduje. Očekuje se uključivanje MGS4, Peace Walker i Metal Gear Rising: Revengeance, iako se spominje da bi adaptacija MGS4 mogla biti izazovna zbog originalne PS3 arhitekture. - Metal Gear Solid Δ: Fox Hunt
Novi multiplayer mod, Fox Hunt, bit će dostupan od 30. listopada 2025. Igrači će moći sudjelovati u taktičkim borbama za do 12 igrača, s posebnim gadgetima poput AT-CAMO odijela i alata za detekciju “Naked Sense” - Silent Hill f
Nastavak kultne horor serije smješten u Japanu 1960-ih. Na štandu je bio postavljen interaktivni kutak u kojem su posjetitelji mogli istraživati napuštene predmete iz igre, što je dodatno pojačalo atmosferu straha i misterije. Hostese i dalje sanjam te zbog njih ne spavam - Suikoden STAR LEAP
Povratak voljene RPG serije s novim naslovom koji obećava bogatstvo likova i duboku naraciju. Na štandu su bili izloženi promotivni materijali, a najavljeno je i globalno izdanje igre. - Momotaro Dentetsu 2: Anata no Machi mo Kitto Aru
Najnoviji dio popularne serije društvenih igara, dostupan za isprobavanje na Nintendo Switch 2. Posjetitelji su mogli uživati u festivalu hrane i lokalnim specijalitetima, stvarajući tako jedinstveno iskustvo.
Indie Hall (Hall 9‑11) – Ples malih zvijezda u sjeni velikih imena
Ulazim u dvoranu 9‑11 i osjećam kao da sam u hiperventiliranom snu. Zidovi štandova vibriraju od buke, neon lampi, i ludih ideja koje neće čekati da ih industrija “označi”. Hall 9‑11 je indie zona, Ali ne ta zona koja ti da malo prostora — to je arena kreativnosti, gdje se svaka igra računa.
Naslovi koji su mi zapeli za oči
Evo par najzanimljivijih naslova kojih sam se dohvatio kroz mješavinu vijesti i najava, onih indie igara koje imaju što pokazati:
- Steel Seed — od Storm in a Teacup. Sci-fi stealth‑akcija u tamnoj budućnosti gdje preživljavaš među strojevima. Ima drona pratilicu. Atmosfera mi je bila kao Blade Runner, ali s indie dušom.
- D-topia (Annapurna Interactive / Marumittu Games) — futuristička utopija kojom vlada AI, ali ispod površine — dileme, etika, ljudski lomovi. Puzzle + naracija = emotivni bombon.
- People of Note — kombinacija turn‑based RPG‑a i glazbe. Borbe koje zvuče, priča koja se pjeva. Kad se misliš da je RPG već viđena forma, ovo ti pokaže da još uvijek možeš skinuti krov osjećajima.
- Demi and the Fractured Dream — akcijsko‑avanturistički naslov s inspirsacijama iz Zelda klasika, ali i modernog broja eksplozije. Puzzle + hack & slash + nostalgični osjećaj.
- People of Note, D-topia, Demi and the Fractured Dream su svi prikazani kod Annapurne, koja izgleda da je došla da dominira indie scenom ovaj TGS.
- Happinet Indie Collection je također prikazao hrpu naslova: Stray, FAITH: The Unholy Trinity, Poppy Playtime Triple Pack, STARBITES i par novih naslova koji još nemaju imena.
Hall 9‑11 ne šljivi tračnice, nije puna korporativnog sjaja, ali je krv i puls indie kreativnosti. Kad hodaš kroz redove štandova, vidiš mali tim, ljude koji su spavali po podu, koji su propustili spavanje zbog Vala ideja. Oni ne pitaju: “Hoće li ovo prodati milijune?”, nego “Hoće li ovo doći izravno iz srca?”
To je mjesto gdje se sanja, gdje se riskira — i gdje se ponekad dogodi čudo: igra koja ti uđe pod kožu.
Tokyo Game Show 2025 — Digitalni kaos pod neonskim nebom
Kad padne zadnji dan, a Makuhari Messe zatvori vrata, shvatiš da Tokyo Game Show nije sajam — to je napad na živčani sustav. To je masivna, pulsirajuća zvijer koja urla iz svakog štanda, koja ti pokazuje budućnost videoigara dok ti uzima dah.
Stajao sam ispred izlaza s tri prazne limenke kave, mobitelom na 4% i osjećajem da sam upravo preživio neki oblik virtualne apokalipse. Tisuće ljudi, tisuće ideja, milijarde piksela, a svaki ekran ti pokušava zaviriti u mozak i ostaviti nešto unutra.
Bio je to sajam gdje su se sudarali divovi i luđaci, gdje su Metal Gear, Final Fantasy, Crimson Desert, i Yakuza vikali preko ramena indie novotarijama, ritmičkim paklenim beatovima, i roguelike crnim rupama iz halova 9 do 11.
I dok su neki štandovi blistali kao Disneyland za gamere, drugi su izgledali kao garaže iz kojih je netko upravo lansirao novi svemirski žanr. Bio je to haos — ali onaj koji trebaš, koji te čisti do kosti i ostavi s jednom mišlju:
“Gaming nije mrtav. On je lud. I živ. I pleše.”
Mogu li sad konačno zaspati snom pravednika?
