Nakon Soul Reaver igara na Remaster tretman došao je i Defiance. Posljednja single player igra glavne priče koja je koliko o vampirima i drevnim bićima toliko o sudbini i putovanju kroz vrijeme.
U Defiance po prvi i jedini put imamo mogućnost igrati sa Kainom i Razielom što je podijeljeno zasebnim poglavljima.
Raziel svoju priču počinje motivacijom da se oslobodi iz okova drevnog boga i otkrije svoju ulogu u svemu tome dok Kain se bori sa sudbinom, posljedicama i traženju smisla u vrtlogu vremena.
Priča je svakako najznačajnija odlika serijala. Iako jaka na ekspoziciji i monolozima kvalitetno je napisana te su zapleti i fokus na detalje konstantno prisutni. Teško je ne spoilati za one koji nisu igrali prethodne igre i sam Defiance ovdje teško odrađuje posao kad je uvod u pitanju. Međutim sve ostalo što slijedi postaje sve bolje i bolje te je lako reći da je druga polovica najjača strana ovdje. Upravo to čini Defiance značajnom igrom koja objedinjuje oba Soul Reaver i Blood Omen serijala, zaokružuje cjelinu i daje svojevrsni završetak na kraju bez obzira bilo nastavaka kasnije ili ne (a sudeći po glasinama i ovim dotičnim reizdanjima, moglo bi biti).
Vizualni pomak je najlakše vidljiv i značajan je. Sve je izoštreno, teksture su nove, artwork također, svjetlosni efekti i HUD također. Napravljeni su i novi modeli, ne samo stavljene nove teksture na postojeće što je najbolje vidljivo na brojnim animacijama. Nešto se radilo i sa atmosferom, sa obzirom da original ima poprilično istu paletu boja kroz cijelu igru dok Remaster verzija mijenja ugođaj kroz ambijentalne palete iz poglavlja u poglavlje. Ipak, ambijent je prilično vjeran originalu i može se reći kako je igra izbjegla opasnost da promjeni izričaj kao što je to slučaj u nekim drugim modernim reizdanjima igara unatoč bogatijoj paleti boja. Kao u mnogim remasterima, ovdje također možemo prebacivati grafiku sa nove u staru i nazad na samo pritisak gumba što je meni osobno i dalje omiljen feature te u svakoj prilici možemo vidjeti razlike koje su ovdje napravljene.
Pitanje kamere također je rješeno na način da je dodan pogled iz trećeg lica uz mogućnost pomicanja kamere usred gameplaya, dok se original bazirao samo na određenim kutevima što je bila i svojedobna kritika igre. Da to rješava sve probleme nebi rekao jer i dalje ima trenutaka kada je nezgodna vidljivost, međutim u svakom slučaju pomaže i osjećaj je značajan, kao da se otvorio svijet koji je bio ograničen.
Zgodan dodatak ovdje je i Photo Mode sa kojim u bilo kojem trenutku možemo zaustaviti igru i okinuti screenshot kako nam paše.
Borba je vrlo jednostavna unatoč prisutnosti kombo napada. Dobra stvar je da su kontrole za Raziela i Kaina iste, no loša je što su i potezi isti. Ili je to oboje loše… Hmm. Ono što čini svu slobodu poteza uzaludnom je činjenica da usprkos konstantnom otkrivanju novih poteza i dalje se cijelu igru može proći samo sa osnovnim. Tu i tamo ima mogućnost interakcije sa okolinom na način da se protivnike telekinezom odbaci u provalije, u vodu, na šiljak itd. Što ipak malo podiže iskustvo.
Level dizajn je također slabija karika. I dok su određeni dijelovi dobro osmišljeni posebice što se zagonetki i platformiranja tiče ipak je više praznih prostorija. Međutim ono što osuđuje ovaj aspekt tek slijedi, a to je konstantno vraćanje na isto opet i opet pod krinkom putovanja kroz vrijeme. Iako razlika ima većinom su samo površne i tek tu i tamo neki aspekt promijenjen tek toliko da igrača preusmjeri. Daleko od značajnog.
Ono pozitivno što se levela tiče je svakako Lost Levels dodatak gdje možemo odigrati levele koji nisu bili dovršeni i dospjeli u konačno izdanje igre. Jesu doduše praznjikavi i djeluju nedovršeno međutim to je i poanta. Sa druge strane zanimljivo je i iznenađujuće vidjeti koliko toga je bilo u planu prije.
A kad smo već kod ‘izgubljenih levela’ što je sa izgubljenom igrom? Da! Vjerovali ili ne, sa Deluxe verzijom igre može se odigrati jedan level odgođenog nastavka pod imenom Dark Prophecy. Uz to tu je i nekoliko Dark Horse stripova koji se mogu pogledati.
Fun fact: PS5 kontroler svjetli crveno kada se igra sa Kainom te plavo zeleno kada sa Razielom. Pa primjerice kada se otkrije sunčeva moć svijetli žuto itd.
Što se bugova tiče nije da ih nema. Grafički glitchevi kao i glitchevi protivnika su rijetko no svejedno prisutni. Isto tako pokoja animacija u gameplayu i zapinjanje igrača u arhitekturi međutim sveukupno ništa značajno niti često.
Ono što doduše iritira su nespretnosti u kontrolama i detekciji okoline. Prvo što isti gumb služi za različite akcije ovisno o tome gdje se igrač nalazi i zatim drugo što ne rijetko se ta sekundarna akcija npr. primanje za rub ili posebna moć mača ne registrira. Za jednu igru koja je platformer većinom vremena to se ne može zanemariti i čini ju povremeno gnjavažom za prelaziti.
U okrilju Remastera tu su skinovi i dodatne informacije za nalaziti i skupljati što je svakako dobro došlo. Među zanimljivijima su Raziel sa iščupanim srcem (Angel of Death), pa mračni Raziel sa crnim torsom (Keeper of Secrets) i Raziel kao Hylden Adversary što je definitivno njegov najčudniji skin. Kain ima razne vampirske varijante najviše orijentirane po razdobljima. Scourge of the Circle je crno zlatni, Risen Conqueror je iz kasnijih osvajačkih dana kada je dominirao Nosgothom dok neviđeni Scion of Balance pripada nesuđenom nastavku što je u Dark Prophecy trebalo biti.
Također tu su i oni iz intro animacija Soul Reavera i Blood Omena.
Unatoč manama, Legacy of Kain: Defiance – Remaster i dalje je najbolje izdanje ove igre. Više informacija, više opcija i više poboljšanja, iako ne koliko je moglo biti, no opet čini nešto što će fanove zanimati dok za nove igrače je najbolja opcija za odabrati. Ukoliko ste se odlučili posjetiti Nosgoth za gaming lektiru ovo je trenutno najbolje što ćete naći.
Ocjena 3.5 / 5
PlayStation 5 verziju igre za potrebe recenzije ustupio izdavač CRYSTAL DYNAMICS
