Još od samih početaka gaming industrije postojale su određene oznake koje su ukazivale na dobnu granicu onima kojima je igra namijenjena, unatoč onoj domaćoj staromodnoj „Igre su za malu djecu“. Da budemo iskreni rijetko koji gamer gleda uopće tu crno-bijelu oznaku, jer svima je najvažnije ono što je na naslovnici. Kako se i dalje boriti protiv nemarnosti kupaca i kako znati za koga su prigodne određene igre, te koliko je ovakvo kategoriziranje napredno saznajte u slijedećim redovima
Svi znamo čime bave organizacije poput ESRB-a, one se pitaju oko toga tko može, a tko ne igrati određene igre. Naravno u sređenijim sredinama, one se brinu oko toga je li neka igra pogodna za određeni uzrast ili ne, no u nas nitko to ne poštuje, možda zato jer na piratima ni ne piše donja granica životne dobi gamera koji određenu igru smije ili ne smije igrati. Čitajte tekst o ovakvim organizacijama, koje će moožda pokvariti užitke generacijama.
Bilo kako bilo, sa ovakvom proizvodnjom ove organizacije uskoro neće imati posla, jer se broj “zrelih“ igara (M) od 2005. godine do danas smanjio za čak 50%. Povećao se broj igara dostupnih svim uzrastima, sada iznosi čak 60%, točnije 59%. Igre koje smiju igrati oni stariji od deset godina su zauzele oko 15%. Stariji od 13 godina mogu igrati još 20% igara, a oni stariji od 18 se mogu pohvaliti sa samo 6% igara nedostupnih mlađim generacijama. To znači da se nasilje u igrama uvelike smanjilo u protekle dvije godine, a opet se sve češće priča o tome kako igre utječu na sve češća ubojstva, pokolje, mučenja i samoubojstva u svijetu. Definitivno nikome iz glave nisu izišli pokolji po raznim trgovačkim centrima , pa čak i školama u SAD- u, a i u Finskoj. Takvi slučajevi su se uspjeli povezati sa raznim multiplayer pucačinama, iz kojih, navodno, počinitelji izvlače inspiraciju, no upitno je koliko bi takvih slučajeva bilo i bez gaminga, jer oduvijek je bilo psihopata, prije i puno više nego danas. Takvi ljudi su možda i pronašli inspiraciju u igrama o kojima su više manje bili ovisni, no te igre nisu ujedno i jedini razlog zašto su takve osobe počinile kazneno djelo. Tko zna, da nije igara sa nasilnim sadržajima, možda bi se na isti način zabranjivalo čitanje određenih sadržaja, ili čitanje određenih novina, zbog toga jer se iz takvih stvari može izvući inspiracija za zločin. Tko zna možda bi netko zabranio i anime zbog njihova sadržaja, možda radi takvih zakona djeca ne bi gledala animirane legende kao što su Lucky Luke, Tom & Jerry, a i brojne druge. Ključni razlozi za takve slučajeve dolaze iz najranijeg djetinjstva, obiteljskog zlostavljanja, nebrige o djeci i naravno, lošem odgoju.
Igre su ujedno i odgojna cjelina, možda bi trebalo u igrama opisivati stvarne događaje, tako bi se možda lakše i učili predmeti poput povijesti. Možda bi organizacije poput ESRB-a trebale brinuti o istinitosti u određenim sadržajima, na takav način bi se možda postigla određena različitost u igrama. Ne bi Ameri u svakoj igri bili pozitivne face, ne bi uvijek oni spašavali svijet bijući partizane, japance, naciste, ruse, teroriste i brojne druge “negativce“. No vratimo se na problem o kojem brinu PEGI, ESRB i slični, dakle razvrstavanju igara po nekoj dobnoj granici. Za najmlađe sigurno nisu igre poput Half-Lifea. No, kako mogu na igre poput Call of Dutya staviti 16+, a na igru kao što je NFS Prostreet staviti 3+. Ono, jel’ itko od njih razmislio da će neki dječarac od 16 godina, s koliko se u SAD-u dobiva vozačku, sjesti za volan i otići se ludirati po cesti, razbijati, pretjecati i sve ostalo kao što je radio u igri? Mislim da je sadržaj takvih igara dostupniji nego puška ili pištolj. To je apsurd, no taj apsurd ne treba liječiti zabranjivanjem i jednih i drugih svima mlađim od 60 godina, takve stvari treba rješavati odgojem i pričom sa djecom o takvim problemima. U školi nam pričaju o tome kako je bila ta i ta bitka te i te godine, no podaci o poginulima i zarobljenima u takvim bitkama su uvijek manje važni od toga tko je pobijedio. Profesori nam samo ukratko sve ispričaju, nabroje godine i produže dalje, no škole kao odgojne ustanove bi nas trebale učiti humanosti i problemima vezanim za devijantna ponašanja na temelju povijesnih činjenica. Možda bi onda bilo nepotrebno zabranjivati igre.
Ah, svijet je pun apsurda. Kaže mi kum da u Njemačkoj moraju skidati igre sa stranih PS3 storesa, razlog je taj što su na njemačkom online shopu zabranjeni svi takvi sadržaji. Dakle, na njihovoj ponudi se ne mogu naći demoi igara poput Unreal Tournamenta zbog nasilja u tim igrama. E pa može li mi netko objasniti gdje je u ovom slučaju ta kompanija (BPsj- nešto poput njemačkog ESRB-a) koja nam svojim mišljenjem zabranjuje / dozvoljava legendarne igre. Ili im je bio prevelik zalogaj staviti na PS3 online prodavaonicu napomenu da ne bi trebali pristupati mlađi od toliko i toliko godina bez prisustva odraslih osoba. Ovako jedan dvadesetogodišnjak ne može skinuti demo legendarne igre jer ljudi koji brinu za PS3 store u Njemačkoj misle da ta igra nije podobna za mlađe generacije. Sada se trebamo zapitati do kada će nam ESRB i slične organizacije pametovati što je podobno ili ne za određene generacije. A ako se i žele opravdati njihovi postupci, a istodobno i priznati da su teški zločini počinjeni zbog igara, zašto onda gaming industrija treba ovakve organizacije. Zašto neku igru treba čekati duže jer ljudi iz ESRB-a trebaju procijeniti za koji uzrast je podobna neka igra?!
Da vas ne bi zbunili, moram napomenuti da osim ESRB-a postoje i organizacije za Europu, PEGI, te za neke europske zemlje posebne organizacije koje djeluju samo internacionalno.
ESRB and PEGI ratings
Early Childhood (rano djetinjstvo) – ova kategorija se izjednačava sa PEGI 3+ kategorijom, no vid’ čudesa. Oduvijek smo znali da su Europljani malo pametniji i napredniji od Amera, no zar u Europi djeca brže psihološki odrastaju, pa NFS u Europi prema PEGI-u spada u 3+, dok je u Americi u E10+ kategoriji. Krajnja glupost i nelogičnost, dvije organizacije sa istim ciljem se ne mogu dogovoriti oko jedne igre. No, da skratimo, u ovu kategoriju spadaju svi stariji od 3 godine.
Everyone (svi) – ova kategorija se izjednačava sa PEGI 7+ kategorijom, a u nju spadaju sve igre koje su po procjeni “stručnjaka“ podobne za one starije od 6 godina. U tu kategoriju spadaju igre poput Bugs Bunny – Lost in Time, a sami prosudite koliko na šestogodišnjaka utječu nacrtane vještice i ostale nakarade koje se pojavljuju u ovakvim igrama.
Everyone 10+ (svi stariji od deset godina) – najbliža PEGI kategoriji 12+, a u ovu kategoriju spadaju igre poput Donkey Kong Jungle Beata, što je sa kritičarskog pogleda loše za djecu koja ulaze u proces socijalizacije, lijepo je da dijete razvija maštu, ali ipak životinje koje se tuku i nisu najbolji primjer za to, mislim tko bi nakon toga poželio kućnog ljubimca.
Teen – u ovu kategoriju spadaju svi stariji od 13 godina, a ne može se usporediti ni sa jednom PEGI kategorijom, jer je iduća kategorija prema PEGI-u za one starije od 16 godina, što i ima smisla, jer se jedan 13godišnjak uvelike razlikuje po psihološkim karakteristikama od jednog 16godišnjaka, te tri godine su ogromna razlika i ne mogu se nikako usporediti. U ovu kategoriju prema ESRB-u spadaju igre poput Battlefielda ili Medal of Honora, što je potpuna glupost, jer su ove igre prepune nasilja, i itekako mogu utjecati na prosuđivanje jednog trinaestogodišnjaka, dok šesnaestogodišnjak već može biti upoznat za tematikom tih igara i one neće na njega toliko utjecati.
Mature – ako ste stariji od 17 dozvoljene su vam i igre iz ovog žanra, a vjerovali ili ne u ovu kategoriju spada jedna legenda kao što je Mafia, a moja logika nije došla toliko daleko da bi shvatila po čemu je ova igra krvoločnija ili opasnija za starije od 13 godina od jednog Medal of Honora, je li po tome što u Mafiji niste “dobri“ Amerikanac i što ne koljete tone Rusa, nego samo nekoliko ljudi sa kojima ste se “zakačili“. Igre iz ove kategorije ne mogu ni kupiti osobe mlađe od 18 bez punoljetne osobe, koja besmislica, kao da alkohol kupuješ…
Adults Only (samo punoljetni)- Igre sa seksualnim sadržajima su ostale u ovoj kategoriji, prema PEGI-u to je 18+ kategorija, i u nju spadaju igre poput Playboy: The Mansiona i slične. Osim toga u ovu kategoriju su prvobitno spadale i igre poput Manhunta 2, te GTA San Andreasa, no zbog velikih imena, i “prerađivanja“ igre da bi se smanjilo nasilje su prebačene u M kategoriju, dok su u PEGI-u kojima izgleda nitko nije dao neke novce za humanitarni rad ove igre ostavili u 18+ kategoriji.
Rating Pending – ovo je dokaz da se igre treba čekati duže jer neki idioti iz ovih organizacija trebaju pregledati čitavu igru da bi nam rekli koliko godina nam treba da bi mogli igrati neku igru. Dakle ova oznaka se može vidjeti u reklamama igara koje su još uvijek u proizvodnji.
ZAKLJUČAK
Evo sada imate i uvid u sve kategorije ESRB-a i PEGI-a, ali možete primijetiti da sam ih itekako iskritizirao, sa logičnim objašnjenjima. Ovime vam želim pokazati koliko takve organizacije nisu razradile svoj sustav kategorizacije, a i da ga ne trebaju razraditi, nego ukinuti, jer sve ove sustave se može lako zaobići, a onaj roditelj koji nije u stanju kontrolirati i odgajati svoje dijete, neka se javi u socijalnu službu, jer bilo je problema sa djecom i sa odraslima, bolesnih umova, pokolja i svega ostaloga, dok ni Tesla izmjeničnu struju niti predstavio nije.
Članak originalno objavljen na portalu Lock ‘n’ Load.
