Indie igre često služe kao poligon za razne eksperimente, pokušavajući neobične mehanike i priče koje rijetko viđamo u AAA naslovima. Endoparasitic, top-down survival horor, nije iznimka: u startu obećava horor, ranjivost i adrenalin, ali ostaje mješavina velikih ambicija i frustrirajućih kompromisa.
Igra počinje grozno: udovi vašeg lika su otkinuti, ostajete samo sa jednom funkcionalnom rukom, i zaraženi ste parazitom koji se polako probija prema vašem mozgu. Jedina nada da ga uspješno potisnete su injekcije koje morate primjenjivati dok se krećete po laboratoriju na udaljenom asteroidu. Evakuacija je u tijeku, ali Cynte, glavni znanstvenik i lik s kojim igramo, hladnokrvno odlučuje nastaviti dalje. Eksperiment se mora dovršiti, pod svaku cijenu.
Igra je fokusirana na taj osjećaj nemoći: kretanje, pucanje i punjenje oružja, sve je ručno upravljano. Pokrećemo se puzanjem, stiskanjem ZR i usmjeravanjem analoga u zadanom smjeru, što vrlo dobro simulira osjećaj puzanja. Ako uzmete pištolj, ne možete se više kretati. Morate ga napuniti, čahuru po čahuru, a nakon pucanja izbaciti potrošene čahure.
Zdravlje lika vizualno je predstavljeno kao parazit koji se polako provlači do mozga. Igra vas prisiljava na ubrzane odluke i konstantni osjećaj nadolazeće propasti. Dodajte tome činjenicu da vam parazit konstantno napreduje prema mozgu i morate redovno aplicirati injekcije da ga usporite, i dobivate savršenu atmosferu kronične anksioznosti.
Tijekom igre brzo ćete susresti kreature koje će vas ganjati i pokušati rastrgati to malo tijela što vam je ostalo. Ne kreću se brzo, ali u usporedbi s vašim puzanjem, napetost je stalna, pogotovo jer morate brzo pobjeći na sigurnu udaljenost, otvoriti inventory, uzeti pištolj i propucati ih.
Narativ igre ispričan je kroz kratke dijaloge i tekstualne logove koje ćete pronaći u obilasku laboratorija. Cynte je proraručanat i hladnokrvan tip, bez empatije za druge, visoko usredotočen isključivo na uspjeh svoje misije.
Crno-bijela estetika, s crvenom krvi i minimalnim kolornim naglascima i siluetama pojačava horor i daje dojmu izolacije. Atmosfera je jeziva, prazna i sterilna. Laboratorij izgleda kao da je sve već prošlo, a vi ste ostali zadnji svjedok, Zvukovi, glazba i ambijent su minimalistički. Dovoljno dobri da podrže horor ton, ali neće vam ostati u sjećanju.
A sad, najbitnije pitanje. Jel’ to zabavno? Iskreno, meni baš i ne. Mehanike su originalne, osjećaj napetosti je tu, ali vrlo brzo sam počeo osjećati zamor. Punjenje i pražnjenje pištolja postalo je gnjavaža, menadžment resursa postao je naporan, i odustao sam. Možda je problem u meni. Možda nisam stvoren za ovakvu igru. Motivacija glavnog lika da prolazi kroz sve to samo s jednom rukom jest zavidna, ali ja bih davno digao ruke (ruku, tehnički), što i jesam.
Primjerak Switch verzije igre za potrebe osvrta ustupio izdavač Pineapple Works
Igra, piše i pokušava ne komplicirati. Ne uspijeva uvijek.