The Outer Worlds 2 se vraća kao nastavak duhovitog, šarenog, svemirsko-korporativnog RPGa poznatom po svom satiričnom apsurdu. Obsidian je ponovo u sedlu, s igrom koja pokušava kombinirati pristupačnu RPG pucačinu, obilnu dozu humora i kritiku kapitalizma u svemiru, s flkesibilnim igranjem u vlastitom stilu. Ipak, unatoč dobrim namjerama i solidnoj produkciji, igra djeluje kao da se ne može odlučiti želi li biti RPG s ambicijom ili sitcom u svemiru.
Prva igra vodila nas je u Halcyon, a nastavak nas baca u koloniju Arcadia. Dobro je što vam ne treba predznanje o prvoj igri kako bi uživali u ovom nastavku. Igrač je ovaj put zapovjednik Earth Directorata, birokratskog tijela koje se bavi koordinacijom intergalaktičkih kolonija. Naravno, sve krene nizbrdo čim pukotine u prostoru i vremenu prerežu komunikaciju s Zemljom, pa vas šalju na Arcadiju da vidite što se ondje događa.
Tri glavne frakcije oblikuju Arcadiju, korporativnu koloniju u raspadanju, a vaš odnos prema njima određuje ton cijele kampanje. Obsidian ovdje gradi svijet koji izgleda kao da je svemirska verzija političkog stripa: sve je preuveličano, ali dovoljno prepoznatljivo da znate da se zapravo sprdaju s nama.
Auntie’s Choice je rezultat spajanja dviju megakorporacija iz prijašnjeg svemira, i predstavlja najčišći oblik kapitalističkog apsurda u igri. Ova frakcija polazi od pretpostavke da se svaki problem može monetizirati.
Protectorate je nominalna vlast Arcadije. Autoritaran, ukočen, birokratski i usmjeren na održavanje kontrole pod svaku cijenu, sve vidi kao potencijalnu prijetnju poretku.
Order of the Ascendant je najbizarnija, ali i najintrigantnija frakcija. Kombiniraju znanost, religiju, matematiku, filozofiju i svemirsku mistiku u jedan jedinstveni kult koji vjeruje da su rascjepi ključ “uzdizanja čovječanstva”.
Ono što Obsidian uvijek zna isporučiti su RPG sistemi, i to je i ovdje najjača stavka. Kreacija lika je vrlo detaljna. Skill checkovi su svuda, dijalozi su višeslojni i nagrađuju vaš stil igranja. Atributi i perkovi omogućuju neke stvarno kreativne buildove, a flaw system vraća se u još luđoj verziji i zna biti game-changer. Ako želim biti stealth melee hacker, isplati se. Ako se želim izvlačiti iz situacija svojom karizmom ili pasivno-agresivnom manipulacijom, mogu. A mogu biti i teški seronja ili pak pobiti cijeli grad, što će dovesti i do kolapsa cijelih quest lineova. I da, moguće je cijelu igru igrati u trećem licu.
To je pravi adut Outer Worlds 2: struktura priče se mijenja ovisno o vašim vještinama, a to stvara razlike u stilu igranja. No, to znači i da ćete i promašiti neke sadržaje. Medicinski build otvara jedne puteve, karizma druge, inženjerski treće… i tako dalje. Nema svega za svakoga, i to je okej.
Najkontroverzniji i najproblematičniji dio igre jest njen ton. Igra je satira društva, to svi znamo. Korporacije su zle, ljudi su idioti, kapitalizam jede sam sebe, ali problem je što igra ide toliko daleko u svoju parodiju da ponekad zaboravlja ispričati priču i postaje satira same sebe. Šale su neprestane. Likovi su non-stop ironični, a događaji se često sami ismijavaju. Nije da je humor loš, ali kad je sve vic – ništa nema težinu. Nakon par sati počneš se osjećati kao lik u svemirskom sitcomu, te je teško biti emocionalno uključen.
Napucavanje je očito dorađeno u odnosu na prvu igru: oružja imaju bolji osjećaj težine, recoil je čišći, a pogodak djeluje zadovoljavajuće, osobito kod energy oružja i nekih egzotičnijih modova. Oružja je moguće nadograđivati i craftati, i ima stvarno dobrih kombinacija. Sustav specijalnih sposobnosti i perkova čini borbu raznovrsnom, posebno ako gradite lika oko inženjerskih trikova, stealtha ili buffova koje vam kompanjoni daju.
Party memberi u Outer Worlds 2 funkcioniraju dobro. Borba je zabavnija uz njih, izbor tko vas prati može potpuno promijeniti pristup misijama, dijalozi su zabavni, a mini-priče zanimljive. Ipak, nedostaje onaj tipični party banter. Ne komuniciraju previše međusobno, i ne reagiraju na evente, osim kada se questovi tiču njih. To stvara osjećaj da putujete s nizom dobro napisanih NPC-eva koji stoje pored vas, ali ne i s pravim “družinom” koja diše kao cjelina. Ne ostavlja se dojam kemije između njih.
Arcadia je lijepa. Vizualno, igra je topla, bogata i skladna; s retrofuturizmom koji stvara svemir koji izgleda kao da ga je dizajnirala marketinška agencija pod amfetaminima. U svojim putovanjima naići ćete na stvarno impresivne viste.
Problem je, doduše, što svijet ne reagira na vas. Ne razvija se. Ne diše. Neprijatelji stoje na unaprijed odabranim mjestima; ništa se ne dogodi spontano. To nije svemir koji se mijenja , nego diorama. Ne ostavlja taj dojam živog svijeta, nego umjetnog parka centriranog oko mene.
Najbolji dio svijeta nisu njegove zone, nego side questovi: mali džepovi kreativnosti gdje Obsidian pokazuje svoju staru veličinu. Tu se igra probudi: bizarne mini-priče, neobični moralni izbori, čudne situacije koje su istovremeno smiješne i mučne. Tu ima dubine. Tu se osjećate živo.
Radio i soundtrack su fantastični. Jazzy, old-school, baš taj Fallout New Vegas osjećaj, ali na Obsidianov način. Atmosferično, toplo, ironično, i jedan od rijetkih elemenata igre gdje humor ne umanjuje emociju, nego je pojačava.
Iako je tehnički stabilan, duhovit i simpatičan, The Outer Worlds 2 pati od kronične bolesti prosječnosti. Igra ima šarma, duhovitosti, stila. Ima identitet. Ali ne usuđuje se biti ozbiljna ni na sekundu, pa zato nikad ne razvije onu vrstu emocionalne gravitacije koju veliki RPG naslovi nose sa sobom. Je li to loše? Ne nužno. Za neke će biti idealno: lagano, zabavno, šareno iskustvo koje ne traži previše. Za mene… očito nije bilo dovoljno. U svemiru punom ludila, ponekad poželim da mi netko kaže nešto što nije šala.
Igra, piše i pokušava ne komplicirati. Ne uspijeva uvijek.
