Svi se sjećamo starog, legendarnog Princa na prastarim računalima. Tada su to bile „bijesne“ mašine, ali dovoljno snažne za takve igre. Prvi Princ bio je igriv u DOS-u. Od tada pa do danas, grafički napredak je golem. Originalna igra izašla je 1989., a u Europu je stigla dvije godine kasnije. Objavio ju je Broderbund. Nakon nekoliko nastavaka i promjena razvojnih studija, prava na serijal 2001. godine preuzima Ubisoft, koji ostaje glavni nositelj franšize.
Ubisoft je napravio sjajan posao — teško je bilo zamisliti kolekciju igara bez barem jednog nastavka Prince of Persia serijala.
Posebno mi je upečatljiv ostao The Sands of Time, koji je razvio Ubisoft Montreal. Igra je izašla u studenom 2003. (ne 2008.) za GBA, PS2, GameCube, Xbox i Windows. Bila je to svojevrsna reinkarnacija serijala koji je stvorio Jordan Mechner, a on je aktivno sudjelovao u razvoju – od scenarija do konzultacija.
Potaknut najavom remakea za 2026. godinu, odlučio sam se prisjetiti zašto je ova igra bila posebna.
Preuzimamo ulogu bezimenog Princa iz Perzije. Je li to bila kriza identiteta? Tko zna — važno je da je bio plemenita roda. 🙂
Za svoje vrijeme, igra je bila daleko ispred konkurencije – donosila je nešto novo, svježe: akrobacije, parkour, borbu i nevjerojatnu mehaniku upravljanja vremenom.
Prava poslastica bila je trčanje po zidovima, preskakanje provalija i akrobatske borbe uz “backflipove”, koje su davale dojam vještine – iako ste često bili na rubu poraza.
Sve to diglo je igru u nebo – u samo godinu dana prodano je čak 2,4 milijuna primjeraka.
Nakon što dobijete Bodež vremena (Dagger of Time), igra postaje još dublja. Možete vratiti vrijeme unatrag 10-ak sekundi, ispraviti pogrešne skokove ili spasiti se u borbi. Prikupljanjem Pijeska vremena, puni se bodež, koji tada možete koristiti u ključnim trenucima. Vrijeme se nije koristilo samo za vraćanje — mogli ste ga usporiti ili potpuno zaustaviti, ovisno o situaciji.
Za ono doba, princ je imao gotovo 780 animiranih pokreta, što je bilo revolucionarno. Kretanje je bilo izuzetno fluidno, gotovo kao da igrate u 120 fps — trčanje, rolanje, skakanje, wall run…
Neprijatelji su većinom bili zombiji koje ste usporavali kako biste ih lakše savladali.
Atmosfera je bila magično-mistična. Grafika pomalo mutna, ali ne u negativnom smislu — lokacije su djelovale kao da ste u snu. Istovremeno, osjećaj samoće je dominirao — nakon cutscena ostajete sami, suočeni s protivnicima i zamkama.
Za mene, The Sands of Time je najbolji dio serijala. No, koliko je ta igra utjecala na razvoj Assassin’s Creed franšize?
Naime, Assassin’s Creed proizašao je iz projekta razvoja nastavka Prince of Persia, radnog naziva Prince of Persia: Assassins. Taj projekt kasnije je prerastao u potpuno novu i izuzetno uspješnu franšizu. Utjecaj je očit – pogotovo u parkouru, koji je u prvom AC-u bio još napredniji.
U konačnici, oni koji su igrali, znaju koliko je to bilo posebno iskustvo i kakve su “vau” efekte tada prvi put doživjeli — ni ne sluteći da će uskoro doći nova franšiza koja traje i danas.
Hoće li remake koji stiže iduće godine biti pun pogodak? Ostaje nam da vidimo.
