Uvijek sam htio biti vođa sekte. Moj ego bi to drage volje podnio, a Eastern Era mi je obećao upravo to. Stara Kina, Wuxia ugođaj, preživljavanje i razvoj podanika, izgradnja vlastite male borilačke utopije s hrpom ljudi koji me zovu Master. Što tu nema za voljeti?
Stvarno sam htio da mi se ova igra svidi. Onako, stvarno. Dao sam joj više šansi nego što sam trebao i vjerojatno više strpljenja nego što je zaslužila. A najgore je što ispod svih problema stvarno postoji zanimljiva igra.
Iza igre stoji kineski studio FunYoo Games i vidi se da stvarno pokušavaju prodati taj Wuxia ugođaj kroz strukturu, estetiku i samu ideju sekte koja iz pepela pokušava opet postati relevantna sila. Problem je samo što su je van pustili prerano. Baš prerano.
Sekta iz pepela, RimWorld s kung fu-om
Setting je, priznajem, zanimljiv. Drevna Kina u svom punom sjaju. Nalazite se u ulozi mladog vođe u nastanku čiju je sektu netko doslovno zgazio, i s nekolicinom preživjelih bježite i pokušavate ponovno izgraditi nešto svoje. Od tog trenutka igra vas pušta da iz ničega stvorite novu bazu, novu hijerarhiju i novu priliku da jednog dana opet budete netko i nešto u svijetu borilačkih škola, sukoba i ambicije.
Igra opasno vuče na Rimworld. Morate iskoristiti prirodne resurse, cijepati drva, rudariti kamenje, loviti životinje ili ih pripitomiti, ali uz taj specifični Wuxia đir. Vaši učenici nisu samo obični radnici: oni moraju redovno trenirati kako bi osnažili svoj Qi. Svaki od njih ima svoje karakteristike, vrline i mane, vlastiti inventar i želje koje ti stalno iskaču.
Kako vrijeme prolazi, vaše malo utočište se širi, ljudi je sve više, sekta raste, a s njom raste i osjećaj da pred sobom gradite nešto stvarno ambiciozno. Kad sve klikne, Eastern Era doista zna biti zabavan. Onaj osjećaj da ne gradiš samo bazu nego svoj mali borilački red stvarno je fora. Nažalost, rijetko klikne.
Launch koji je trebao još malo pričekati
Igru sam zaigrao otprilike tjedan dana prije izlaska, i prvo što me dočekalo bio je gotovo potpuni nedostatak zvuka. Pustio sam si neki kineski YouTube soundtrack sa strane i nastavio igrati. Rekoh, dobro, možda će to ispeglati. I zaista jesu. Dan nakon launch problema developeri su se javno ispričali i vrlo brzo zakrpali no-sound bug, čak obećavši i besplatan DLC kao kompenzaciju. To je korektno i treba im priznati da su barem reagirali brzo.
Samo što zvuk nije bio jedini problem.
Najveći problem Eastern Ere nije ideja, nego izvedba. Igra je i dalje puna bugova, a ono što najviše boli jest što njene mehanike ovise o tome da AI i prioriteti rada funkcioniraju kako treba. A često ne funkcioniraju. Svojim učenicima ne naređujete izravno već uglavnom preko sustava prioriteta i menija, pa bi stvar trebala funkcionirati kao kod drugih colony simova: vi postavite prioritete, oni razumno obavljaju posao. U teoriji.
U praksi sam redovito gledao kako moji ljudi ignoriraju ono što sam im zadao, gladuju dok je hrana doslovno nekoliko koraka od njih, spavaju na podu iako je krevet odmah pored, ili se ponašaju kao da su svi kolektivno odlučili osnovati sektu pasivne agresije. Svaki dan nakon izlaska developeri su izbacivali hotfixeve baš za AI ponašanje, prioritete, quest bugove i slične probleme, što dosta jasno govori da je launch build bio previše sirov.
Tehnički slom
Najveći trenutak razočaranja bio mi je kad sam shvatio da nakon desetak sati više zapravo ne mogu normalno napredovati. Svaki put kad bih otvorio tehnološko stablo, igra bi se zamrznula i jedini pravi majstor kojeg sam mogao pozvati bio je Task Manager.
To mi je aktivno ubilo motivaciju. Volio bih reći da sam sagradio impresivno carstvo, podigao palače i trenirao generacije učenika, ali realnost je puno skromnija. Imam nekoliko jadnih kućica i osjećaj da sam sate uložio u nešto što još nije bilo spremno za izlazak.
Grafički Eastern Era zna izgledati jako lijepo, pogotovo kad zumirate. Taj stari kineski vibe, arhitektura, okoliš i detalji stvarno imaju šarma. Kad kamera sjedne kako treba i kad sve radi, osjeti se atmosfera svijeta koji je htio biti nešto posebno, a ne samo još jedan bezlični survival sandbox.
Međutim, igra je neoptimizirana, grafičke postavke se ne spremaju kako ih podesim, a dok nisam uspio nekako natjerati DLSS da proradi normalno, gledao sam kako sjene trzaju. I soundtrack, kad se napokon pojavio, nije baš popravio dojam koliko sam se nadao. Prečesto djeluje kao da se vrti ista stvar iznova, umjesto da glazba stvarno gradi atmosferu svijeta.
UI iz pakla
Korisničko sučelje je nespretno i nepregledno. To je posebno frustrirajuće jer Eastern Era već po prirodi traži dosta menadžerskog klikanja, nadzora i planiranja. Kad tome dodaš UI koji ti ne pomaže nego odmaže, dobiješ osjećaj da ti svaki ozbiljniji zadatak uzima dva koraka više nego što bi trebao. Ne pomaže ni to što je dio teksta očito prošao kroz auto-translate pakao, a nešto je ostalo i poluprevedeno ili potpuno neprevedeno pa imate questove napisane na kineskom.
Najgore kod Eastern Ere nije to što je loša igra, nego što nije loša. Barem ne u srži. Ima identitet, ima dobar setting, ima vrlo privlačnu osnovnu petlju i potencijal koji vas može lako uvući. Kad stvari rade kako treba, lako se ulovite kako planirate iduću zgradu, idući trening i pitate se kakva će vam sekta biti za još deset sati.
Conclusion
Trenutno je ovo naslov s dobrim idejama, lijepim vizualnim identitetom i vrlo privlačnim konceptom, ali i s previše bugova, previše trenja i previše trenutaka u kojima se pitaš zašto to već nije bilo riješeno prije izlaska. Developeri očito patchaju brzo i ne bježe od isprika, što je pohvalno, ali to ne mijenja činjenicu da je igra izašla prerano.
U ovom stanju je, nažalost, ne mogu preporučiti. Ne zato što u njoj nema ničega vrijednog, nego baš suprotno: zato što se vidi da je mogla biti puno bolja da je dobila još malo vremena. Možda će je kroz koji mjesec zakrpati do razine na kojoj će stvarno zasjati. Ali to je problem za budućnost. Trenutno postoji previše boljih i pouzdanijih igara ovog tipa da bih vam mirne duše rekao da odmah uskočite.
Primjerak PC verzije za potrebe osvrta dostavio razvojni studio FunYoo Games
He plays, writes and tries not to complicate things. It doesn't always work.
