Iako su već stigle November igre na PS Plus, smatram da bih trebao pokriti Dead Space čija recenzija kasni jer sam se previše zabavio uz Dead Island 2. Jebiga. Sorry ekipa.
Iako ste mene čekali, vjerujte mi ja sam čekao novi Dead Space nastavak puno duže! Prvi put sam se susreo s originalom 2008. na kompu koji definitivno nije mogao pogoniti takvu igru u to doba, a bome je bila pravi spektakl kad je došla.
Za Dead Space sam čuo od mog bogatog frenda koji ga je igrao na iPodu dok smo čekali tečaj njemačkog. Prije svega sam bio fasciniran kako tako mali uređaj može pogoniti takvu grafiku, a još više samom igrom. Pojam svemiriskih horrora je bio iskušan od samih početka modernih gaminga sa System Shochom, ali ovo je bilo drugačije. Ovo je bilo krvavo.
Gore je do tada bio žešće pikseliziran, a ako ga je i bilo, to je bilo u rijetkim igrama kao što je bio prvi F.E.A.R. Dead Space je imao sve, vrhunsku grafiku, napetost, akciju i prije svega atmosferu.
Uvodna špica gdje Isaac i ekipa prilazi Ishimuri kako bi pronašao svoju djevojku Nicole, koja mu je poslala poruku pa ga odlučila ghostat, je jedna od najboljih scena u gamingu. Plus, za razliku od Isaaca i ekipe igrač odmah shvati da je Ishimura scenarij u kojem će svi imati problema, čak iako ne znate priču.
Već u toj sceni osjetiš taj osjećaj izolacije i beskrajnog mraka koji će te pratiti do kraja igre. Ishimura izgleda kao ljuska od broda, ogromna, oštećena i hladna – metalni div u kojemu svaki kutak govori nešto kao:
Svaki hodnik, svaki kutak broda ima svoj karakter, istovremeno klaustrofobičan i beskrajan, kao da si zarobljen u labirintu koji te namjerno vodi u smrtonosne zamke.
Osim toga, dizajn neprijatelja je jednostavno… uznemirujuć.
Dok istražuje, Isaac otkriva strašnu istinu o Markeru, misterioznom artefaktu koji šalje zloslutne vizije i ima moć “oživljavanja” mrtvih u obliku necromorfa. Marker je središte kulta Unitologa, religije koja vjeruje u uzdizanje kroz transformaciju, ali ta “uzdignuća” su zapravo užasna mutacija ljudi u krvoločna čudovišta.
Ali, vrh je što necromorfi nisu klasični zombiji i to je top!
Da, tu su klasične groteskna face, ali necromorfi u Dead Spaceu su nešto sasvim drugo. Dok klasični zombiji samo tumaraju i napadaju, necromorfi su stvorovi čiji su udovi i kosti pretvoreni u oružje. Njihove ruke završavaju ušima oštrih, kostiju koje režu kroz tijelo, a izbočeni prsti i deformirani udovi čine ih pravim noćnim morama.
Da bi ih zaustavio, moraš im doslovno odrezati udove – glava nije dovoljna. Marker ih je preoblikovao u ubojite strojeve koji djeluju gotovo instinktivno, bez svijesti, ali s jednom misijom – eliminirati svakoga na Ishimuri. I upravo taj njihov dizajn i brutalna sila čine ih prijetnjom kojoj je teško pobjeći i koju je gotovo nemoguće zaboraviti.
Dok prolaziš kroz Ishimuru, susrećeš sve različite oblike necromorfa, svaki još jeziviji od prethodnog. Ima svega, od skakutavih beba do neuništivih neprijatelja za koje ćete morati iskoristiti dizajn levela kako bi ga riješili.
Najviše oduševljava kako igra koristi svjetlo i sjene. Nije sve crno-bijelo!
Dead Space koristi suptilne nijanse, od prigušenih fluorescentnih svjetala koja na trenutak otkriju prijetnju, pa do crvenih alarma i trepćućih svjetala koja dodatno pojačavaju osjećaj opasnosti. I kad misliš da si našao sigurno mjesto, sjena se pomakne, zvuk odzvoni kroz metal, i shvatiš da ništa ne vidiš, a necromorfi su svi oko tebe.
Najjača scena u igri je bila kad sam hodao kroz hodnik, nestalo je svjetla, ništa ne vidim s flashlightom, muzika se promjeni, čujem hrpu čudovišta i onda se dogodi… Ništa.
Glavna stvar koja Dead Space čini toliko jedinstvenim nije gore i jumpscare – nego način na koji te natjera da se osjećaš nemoćno, a opet snažno u isto vrijeme. Isaac nije klasičan junak – nema vojnu opremu ili arsenal oružja kao neki space marine. On je samo inženjer, običan lik koji je zaglavio u paklu i mora koristiti svoje alate za preživljavanje. Doslovno alate. Lik praktički gađa zombie aliene s let lampom na steroidima.
E da, veliki plus, Isaac u ovome nastavku priča, što je odlično jer sada imamo direktno njegove misli, iako je bilo nešto posebno u slušanju njegovih vriskova dok ga je nešto raskidalo bez dodatnih komentara.
Isaac je kul. Lik je čisti geek koji je postao slučajni heroj. Barem u svom slučaju.
Nema gro municije, ne možeš ih ubiti tako da ih izrešetaš, nego da pratiš jednostavne upute s početka igre – CUT THEIR LIMBS OFF.
Kako je to dobar uvod.
Ali atmosfera – e, tu je Dead Space pravi majstor. Čak i dok šećeš praznim hodnicima, igra ti ne da mira. Mrak, uska područja, svjetla koja trepere, zvukovi strojeva koji odjekuju kroz prazninu, pa onda tihi, gotovo nečujni koraci. Svi elementi u Dead Spaceu su posloženi tako da te stalno drže na rubu živaca. Hodnik koji izgleda prazno? Samo čekaj, neće ostati takav dugo. Prođeš pored ventila i ne vidiš ništa… ali zvukovi unutar njega nisu tišina. Nikada nisi siguran kada će necromorf iskočiti iz zida, jer u Dead Spaceu ne postoje sigurni prostori. Svaka vrata su vrata u pakao.
I, naravno, tu je zvuk. Dead Space savršeno koristi zvuk kao još jedan sloj horora. Tihi šumovi koji dopiru iz dubina broda, taj povremeni škripaj metala, pa onda iznenadni prasak – sve to te doslovno gura prema naprijed, ali ti ne da mira. Osjećaš se kao da ti brod diše za vratom, kao da Ishimura ima svoju volju i da uživa gledajući te kako se boriš za svaki korak naprijed.
Ono što Dead Space razlikuje od drugih horor igara je baš ta napetost – konstantna je, nikad ne popušta. Možeš naići na municiju i osjetiti trenutak olakšanja, ali čim kreneš dalje, taj osjećaj nestane. Osjećaj sigurnosti? Ne postoji.
I upravo u toj stalnoj napetosti Dead Space briljira. Sve u igri radi protiv tebe, od ograničenih resursa do jezivih neprijatelja koji te nikad ne prestaju loviti. Svaka sekunda koju provedeš na Ishimuri natjera te da preispitaš svaki korak – vrijedi li otići do tog sljedećeg hodnika za komadić municije ili riskirati život u borbi protiv čudovišta koje se možda krije iza ugla? Isaac nema luksuz izbora; mora preživjeti, boriti se i istražiti pakao u kojem se našao.
Atmosfera, detalji i priča čine Dead Space remek-djelom svemirskog horora. Svaki novi susret s necromorfima, svaki zvuk u hodnicima i svaki užas koji Marker iskrivljuje pred Isaacovim očima produbljuje osjećaj izolacije i užasa.
Dead Space je doslovno redefinirao svemirski horor, a ovaj remake donosi svu tu briljantnost u modernijem ruhu, omogućavajući novim generacijama da ponovno osjete strah koji je ova igra pružala svima nama još 2008. Iako su mnogi horori kroz godine pokušavali nadmašiti Dead Space u atmosferi i napetosti (gledam tebe Callisto Protocol), rijetki su uspjeli postići tu savršenu kombinaciju klaustrofobičnog užasa, brutalnog gameplaya i vizualno impresivnog dizajna neprijatelja.
Dead Space remake donosi ne samo jezivu atmosferu nego i vrhunski gameplay koji savršeno spaja horor, akciju i RPG elemente. RPG sustav nadogradnje daje ti slobodu da prilagodiš Isaaca i njegovu opremu prema vlastitom stilu igre. Svaki alat, od legendarnog Plazma Cuttera pa sve do Pulse Riflea, možeš nadograditi kako bi bio još smrtonosniji, a svako oružje možeš prilagoditi svom stilu borbe.
Kinesis modul je apsolutno genijalan dodatak gameplayu – pomoću njega možeš manipulirati okolinom, povlačiti predmete, čak koristiti dijelove okoliša kao oružje. Nema ništa bolje od toga nego uhvatiti komad oštrih metalnih krhotina i lansirati ga u necromorfa, ili povući kutije kako bi otvorio novi put.
Najimpresivniji dio gameplaya je let kroz bestežinsko stanje. U Dead Space remakeu, svaka sekvenca bez gravitacije je toliko realistično izvedena da doslovno osjećaš težinu svemira. Fakat je, lebdim svemirom svaki vikend pa mogu napraviti kvalitetnu procjenu.
Tišina, osjećaj bespomoćnosti dok lebdiš u tamnim prostorima broda, dok necromorfi doslovno plove prema tebi iz svih smjerova – to su trenuci koji Dead Space čine nezaboravnim.
Bestežinsko stanje mijenja način kretanja, borbe i percepcije okoline, stvarajući osjećaj panike jer više nemaš tla pod nogama, a neprijatelji mogu doći iz bilo kojeg smjera.
Remake je učinio igru još boljom – osvježio je grafiku, dublje uveo Isaaca kao lika, ali nije izgubio onaj isti jezivi osjećaj koji ti se uvlači pod kožu. Stvarno se nadam da će se isti tretman dati i Dead Spaceu 2, koji mi je najdraži nastavak. Taj drugi dio je fantastično nadogradio sve što je prvi uspostavio, proširujući priču, dodajući još jezivije okruženje i napetiju akciju.
Što se tiče Dead Space 3… e, pa tu bih stvarno volio da naprave potpuno novi nastavak jer je original bio teški promašaj. Dead Space 3 je otišao predaleko u akcijski žanr, izgubivši onaj jezivi, klaustrofobični horor osjećaj. Novi Dead Space 3 mogao bi vratiti serijal na pravi put, fokusirajući se na pravu horor atmosferu i zastrašujuće priče o Markeru i necromorfima, umjesto na akciju i co-op.
Dead Space remake pokazao je da serijal još uvijek ima nevjerojatan potencijal – živopisne mrtve likove, savršenu dozu horora i atmosferu koja se pamti. Ako EA nastavi u tom smjeru, budućnost Dead Spacea ponovno izgleda svijetlo… ili, bolje reći, zastrašujuće mračno, baš onako kako bi trebala.
