Ekipu iz redakcije očito nije briga što se bojim horora pa su mi odlučili poslati još jedan. Ništa kao malo old school japanskih duhova koji traže osvetu, jelda?
Ovaj put na redu je remake kultnog klasika Fatal Frame II: Crimson Butterfly, jedne od najpoznatijih igara u Fatal Frame serijalu i naslova koji se spominje u kontekstu „najstrašnijih igara ikad napravljenih“. Za razliku od zapadnjačkih horora koji se često oslanjaju na oružje, akciju i puno krvi, Fatal Frame ima jednu potpuno drukčiju ideju: vaše jedino oružje je fotoaparat. I to ne bilo kakav fotoaparat.
Blizanke, rituali i jedno jako mračno selo
U središtu priče nalaze se dvije sestre blizanke, Mio i Mayu Amakura. Tijekom jednog naizgled običnog izleta završe u napuštenom selu duboko u šumi – selu koje je, kako legenda kaže, nestalo s karte i otkriva se samo onima koji se izgube u šumi. Naravno, kao i u svakoj dobroj horor priči, ubrzo postaje jasno da to nije obično napušteno selo, nego skriva mračnu prošlost.
Dok Mio polako istražujete kuće, svetišta i razne ruševine, otkriva se priča o drevnom ritualu koji se stoljećima ponavljao kako bi selo ostalo “zaštićeno”. A taj ritual uvijek uključuje – blizanke.
Ne želim previše spoilati detalje jer dio čari Fatal Framea leži upravo u tom postupnom otkrivanju priče kroz zapise, fotografije i duhove koji se pojavljuju kroz igru. Mogu reći da priča stalno gura naprijed i ima onu klasičnu japansku horor notu – puno tuge, tragedije i duhova koji nisu nužno zli, već su često žrtve nečeg puno većeg od njih samih.
Remake uz to donosi i novi završetak te dodatne sporedne priče koje daju dodatnu dubinu likovima i selu, što je dobrodošao plus za one koji već znaju svaki kutak napamet u originalu.
Paranormalni fotoaparat kao oružje
Fatal Frame serijal je poznat po jednoj stvari – Camera Obscura mehanici. To znači da duhove ne ubijate oružjem, nego ih fotografirate, a umjesto municije imate različite vrste filma.
Kad se duh pojavi, Mio podigne kameru i morate ga naciljati u kadar. Što je duh bliže centru kadra i što ga pustite bliže sebi, to će fotografija napraviti veću štetu. Ako uspijete pogoditi savršeni trenutak, signaliziran paljenjem crvene lampice, dobivate takozvani Fatal Frame, fotografiju koja nanosi ogromnu štetu i često potpuno mijenja tijek borbe.
Kamera se također može nadograđivati. Tijekom igre pronalazite različite filtere i filmove koji omogućuju jače napade, dodatne efekte ili posebne sposobnosti protiv određenih duhova. To daje borbi nešto više dubine i potiče eksperimentiranje.
Remake uz to uvodi i willpower bar koji funkcionira kao stamina, a koristite ga i pri posebnim napadima. Dodan je i element stealtha, jer nekim duhovima u ranim fazama jednostavno ne možete nanijeti štetu i od njih se morate kriti dok priča ne odmakne dovoljno.
U teoriji to zvuči kao genijalna ideja. U praksi… barem u početku može biti dosta frustrirajuće. Moram priznati da sam u prvim satima igre bio poprilično izgubljen. Duhovi se kreću brzo, kamera se sporije okreće nego što biste htjeli, a pogoditi pravi trenutak za Fatal Frame nije nimalo lako.
Rezultat je često izgledao ovako: pokušavam naciljati duha, promašim trenutak, potrošim nekoliko fotografija, duh mi se zalijepi za lice i guši me na podu. Nakon nekoliko takvih scena morao sam priznati poraz i spustiti težinu igre na Story. Puristi će možda zakolutati očima, ali iskreno… to mi je omogućilo da više uživam u istraživanju i atmosferi, a manje u frustraciji.
Istraživanje i zagonetke
Veliki dio Fatal Framea je istraživanje, i to ono sporije, napetije. U nekim momentima to gradi odličnu napetost, ali kad trebate pretrčati istu ruševinu po sedmi put jer ste propustili neki predmet, pomisliš: „Pa daj, Mio, brže malo!“.
Selo Minakami gotovo je lik samo za sebe. Svaka kuća ima svoju malu priču, s razbacanim predmetima, osušenim krvavim mrljama, fotografijama obitelji koje više nisu tu. Igra vas nikad eksplicitno na vodi za ruku nego vas pušta da sami otkrivate što se tu zapravo dogodilo, korak po korak.
Camera Obscura ne služi samo za borbu. Novi filteri integrirani su u rješavanje zagonetki i istraživanje. Neke zagonetke uključuju fotografiranje tragova koji otkrivaju skrivena vrata ili kodove, čime kamera postaje i detektivski alat, a ne samo oružje.
Mayu, vaša sestra, prati vas kroz veći dio igre i hodati uz nju ima i mehaničku i emocionalnu komponentu. Držanje Mayu za ruku obnavlja zdravlje bez korištenja predmeta za liječenje – mali detalj koji savršeno dočarava vezu između sestara.
Atmosphere and sound
U igri nema previše akcije, eksplozija ni spektakla. Umjesto toga, igra se oslanja na spor tempo, jezivu glazbu i vrlo pažljivo građenje napetosti. Remake donosi i prostorni audio koji vas, uz dobre slušalice, potpuno uvlači u atmosferu – škripanje podova, udaljeni koraci ili šum vjetra kroz razbijene prozore zvuče zastrašujuće uvjerljivo. Često imate osjećaj da niste sami, čak i kad na ekranu nema nikoga.
Igra je definitivno jeziva i nelagodna, ali ne bih je nazvao strašnom u klasičnom, zapadnjačkom smislu. Dijelom je to zato što su duhovi stilizirani i pomalo imaju taj “anime” štih pa djeluju manje realistično, a dijelom zato što Fatal Frame više naglasak stavlja na atmosferu i napetost, a manje na klasične jumpscareove.
Neugodnih trenutaka svakako ima. Svaki put kad Mio polako otvori vrata ili se saginje po predmet, automatski se pripremam na najgore, ali igra više gradi osjećaj nelagode nego čistog šoka.
Grafika i izvedba
Budući da se radi o remakeu igre iz ranih 2000-ih, jasno je da ne treba očekivati grafičko čudo. Igra radi na Katana Engienu, koji pokreće i Rise of the Ronin i Nioh 3, i vizualno izgleda solidno.
Modeli likova su unaprijeđeni, teksture su čišće, osvjetljenje je modernizirano, a duhovi izgledaju bolje nego ikad. Ipak, većinu vremena provodit ćete u tamnim hodnicima, šumama i napuštenim kućama, pa spektakularni prizori nisu fokus igre. Drugim riječima: remake izgleda pristojno i funkcionalno, ali ne pokušava impresionirati grafikom.
Na Switchu 2 radi stabilno i bez većih problema, iako sam primijetio nešto duža učitavanja. Iz nekog razloga, igra je zaključana na 30 fpsa (što vrijedi za sve konzole, bez opcije za performance mode), što je, blago rečeno, čudna odluka za „remake“ naslov.
Conclusion
Fatal Frame II Remake zanimljiv je povratak jednom od najpoznatijih japanskih horora. Njegova najveća snaga i dalje je jedinstvena Camera Obscura mehanika koja potpuno mijenja način na koji pristupate sukobima. Fotografiranje duhova možda zvuči čudno, ali u praksi stvara napete i nepredvidive susrete koji vas tjeraju na strpljenje, a ne automatsko pucanje. Remake tu mehaniku nadograđuje s novim elementima koji daju dodatnu dubinu.
S druge strane, spor tempo, pomalo tromo kretanje lika, početna frustracija s kontrolama i zaključanih 30 fpsa mogu odbiti neke igrače. Atmosfera sela i cijela priča o ritualu blizanki vrlo su zanimljivi, a igra uspijeva zadržati napetost i znatiželju do samog kraja. Možda nije najstrašniji horor koji ćete igrati, ali svakako je jedan od najposebnijih.
Ako volite sporije horore s jakom atmosferom i ne smeta vam malo staromodnog dizajna, Fatal Frame II Remake definitivno vrijedi isprobati.
Ocjena: 3.5 / 5
Primjerak Nintendo Switch 2 verzije igre za potrebe recenzije ustupio Koei Tecmo
He plays, writes and tries not to complicate things. It doesn't always work.
