GameFreak nam donosi novi spin-off Pokemona – Legends Z-A, koji nas ovaj puta vodi u Parizom inspiriran grad Lumiose. Cijela igra odvija se upravo u gradu, i već sam po prvom traileru bio pomalo skeptičan, pomislivši: „Ovo su neka gradska djeca.“ Pokemoni su mi oduvijek značili avanturu, putovanje i istraživanje divljine, a ne beton, reklame i promenade između kafića i visokih zgrada. Ipak, odlučio sam potisnuti svoju skepsu i dati im šansu.
Totodile, ja biram tebe!
Turizam s evolucijama
Nakon kratke kreacije lika koja, priznajem, nikad nije bila detaljnija, dolazimo kao turist u Lumiose, i ubrzo nam stvari krenu nizbrdo. Nakon što vas rival (Taunie ili Urbain, kontra spol od vašeg) zaskoči radi snimanja reklame hotela u kojem obitava, ubrzo vas opljačka jedan Pokemon.
U potrazi za njim nailazite na vlasnike, stare suparnike vašeg rivala koji traže revanš. Ovdje mi Taunie ustupa jednog od svojih Pokemona, i nakon moje pobjede, naprosto mi ga daruje jer „vidi da činimo izuzetan tim“? Znam da su Pokemoni svijet povjerenja i prijateljstava, ali ne bih baš dao voljenog Pokemona random turistu kojeg sam tek upoznao na ulici.
Pada noć, vrijeme je za bitku!
Vrlo brzo shvatite u kojoj mjeri vaš rival vodi glavnu riječ i da praktički vuče radnju za sobom. Uskoro ste upleteni u Team MZ, grupu koja živi u starom hotelu pod vodstvom misterioznog vlasnika koji, naravno, posjeduje Pokemona starog tisućama godina.
Glavni narativni okvir vrti se oko Z-A natjecanja – večernjih borbi po ulicama Lumiosa, gdje dijelovi grada postaju doslovno ratne zone. Pobjedama skupljate bodove i penjete se kroz rangove, od Z do A. Na papiru zvuči ok, ali u praksi takav grad zaista nema smisla. Što ako samo želim otići u pekaru, a netko me zaskoči na prvoj zebri i traži borbu u ime gradske časti?
Priča je jednostavno plitka, a atmosfera umjetna. Igra uvodi i koncept šuljanja i napada iz zasjede, što je zgodna mehanika, ali u kontekstu organiziranog gradskog natjecanja djeluje podmuklo.
Pro tip: svaki RPG u kojem se nazovete My Dude postane 10x smješniji
Svi me vole, svima sam duhovit
Side questovi postoje, ali funkcionalno se svode na slične zadatke. NPC-evi vas tretiraju kao legendu već u prvoj minuti. Gotovo svaki dijalog vas obasipa komplimentima, darovima i pažnjom. Stalno vam netko daje pokelopte, potione, pohvaljuje vašu savršenu tehniku… kao da ste već spasili svijet, a niste ni ušli u drugi kvart. Većina dijaloga nudi iluziju izbora i osjećaj lažne interakcije s likovima: opcije između “Da” i “Da, naravno”. Volim kad imam slobodu potvrditi istu stvar dvaput.
Najveća novost su borbe
Real-time borbe su najveća promjena i donose osvježenje. Konačno smo se maknuli od klasične potezne šablone. Svaki Pokémon ima četiri poteza koji su mapirani na tipke, s cooldownom. Podsjeća na akcijski jRPG ili jednostavniji MMO. Zgodno je što više ne morate brisati stare napade kad naučite nove, sada samo birate koja četiri želite imati aktivnima, što daje fleksibilnost i ritam.
Taktika i dalje postoji, raznolik tim znači, ali ravnoteža je tanka. Većinu borbi sam prošao spamanjem poteza. U single playeru nisam izgubio nijednom. Niti jednom. Za nešto što bi trebalo biti inovacija, djeluje kao korak unatrag kad pričamo o izazovu. Pokemon igre već su dugo lagane, ali ovdje kao da se još gubi i taj šahovski, kompetitivni pristup koji je ranije bio prisutan.
Vrijeme je da “mućki” napadnemo Daniela iza leđa, Totodile. Sve za pobjedu!
Mega evolucije: poznata stvar u novom ruhu
Mega evolucije se vraćaju, i to je, iskreno, jedan od najboljih poteza koje je Game Freak napravio. Ne samo kao nostalgičan povratak, nego kao i mehanički refresh. Mega evolucije su privremene boost forme koje određeni pokemoni mogu postići. Svaka Mega forma koristi novi sustav energije koji se puni tijekom borbi i može se iskoristiti više puta, što daje lijep taktički sloj.
Neke Mega evolucije izgledaju jako lijepo
Neke nove Mega forme izgledaju odlično, posebice Dragonite, Gardevoir i Lucario. Međutim, ima i par očitih propusta. Starmie izgleda kao da je dizajnerima ponestalo vremena pa je netko samo rekao „daj mu duže noge i dobro“. Također, najaviti DLC za igru prije njenog izlaska iza kojeg su zaključane određene mega evolucije i priča je naprosto bezobrazno.
…ali ovo je pogrešno. TKO je ovo odobrio?
Hologramska divljina usred praznog grada
Grad Lumiose na papiru djeluje ogroman, ali u praksi, svaka gradska četvrt je više-manje ista. Igra pokušava unijeti osjećaj vertikalnosti kroz mogućnost penjanja po krovovima i skakanja s njih, što u početku djeluje kao zanimljiva sloboda kretanja, ali i ti krovovi vrlo brzo počnu izgledati identično. Istih pet klima uređaja, ista siva cigla, ista dva NPC-a koji bulje u ništa.
Eksploracija grada svodi se na trčanje po relativno praznim ulicama i traženje markera za zadatke. Nema tu spontanih susreta, nema skrivenih priča iza ugla, nema osjećaja otkrića. Svaka zanimljivost već je označena, a sve ostalo je kulisa. Grad koji bi trebao disati jednostavno ne diše.
Sustav hvatanja Pokemona iz Arceusa se vraća, ali ovdje je znatno pojednostavljen. U gradu postoje tzv. wild zone, male, hologramski ograđene arene raštrkane po gradu koje služe kao habitati Pokemonima.
Te zone često nemaju smisla unutar infrastrukture grada, i više djeluju kao tematski park za hvatanje Pokemona nego kao stvarni habitat, kao da su tu isključivo radi igrača. Jedna zona se doslovno nalazi usred groblja. Također, igra vam nudi povrat svih potrošenih pokelopti, čime izostaje dobar dio izazova. Lov je i dalje zabavan, ali sada je više proceduralan nego spontan.
Tehnički nedovoljno dobro. Opet.
Grafički, Z-A je čudan miks. Dizajn likova i interijera je najbolji do sad, ali grad je siv, prazan, bez ikakvog identiteta, s ispranim teksturama bez detalja. Wild zone izgledaju kao napušteni kvartovi, ulice između njih djeluju poput placeholdera, a Pokemoni mi izgledaju nekako… plastično.
Na Switch 2 sve to radi u 60 fps-a. Na starom Switchu – ne. Padovi ispod 30 su česti, teksture kasne, likovi zapinju o zrak. Cutscene bez voice actinga su sterilne, prazne, ponekad neugodno tihe.
Kad pogledam što sve druge igre izvlače iz Switcha 2, ne mogu ne pomisliti: Z-A izgleda kao da je izašao 2005. godine. I to ne u dobru ruku nostalgije, nego u lošu ruku nemara. Svatko tko se iole razumije u dizajn videoigara razumije da se ovdje moglo učiniti puno više.
Nalazimo se u wild zoni, koja je u biti običan kvart, ali s malo više trave.
Tolerancija ipak mora imati neke granice
Pokémon Legends: Z-A pokušava biti korak naprijed, pokušaj da se serijal pomakne s mjesta, ali uporno vuče korijenje iz prošlosti. Real-time borbe i Mega evolucije su dobar početak, no sve ostalo djeluje polovično, nedovršeno ili samo… dovoljno.
Fanovi će svejedno kupiti igru. Jer to su Pokemoni. Shvaćam da je riječ o spin-offu, ali i dalje je ovo jedna od najbogatijih franšiza na svijetu. Volim Pokemone. Iskreno. Ali ne mogu preporučiti Legends Z-A po punoj cijeni od 70 €. Previše je toga što “može proći”, a premalo što zaslužuje pohvalu. Ima ovdje zabave, naravno… ali zaslužujemo više.
Igra, piše i pokušava ne komplicirati. Ne uspijeva uvijek.