Priznat ću odmah u startu, nisam igrao Dying Light kada je izašao, a bome nisam ni dvojku igrao.
Ovaj puta ne tako davne 2015. godine, igrao sam kao i svaki dan Battlefield 3 s prijateljem iz Slovačke. Pitao me jesam li igrao Dying Light, pitao sam šta je to, a on mi ukratko objasnio.
“Zombiji i parkour?! Zvuči kao savršeni trash”.
Mislim, zvučalo je kao ideja koju bi netko napisao na salveti nakon treće pive.
Za minutu je shvatio da nisam igrao, i proglasio me službeno najvećim kmetom gamerske povijesti.
Ove godine sam to odlučio promijeniti i žalio sam svim srcem što ih nisam igrao odmah po izlasku jer su igre G-E-N-I-J-A-L-N-E.
The Story so Far…
Nešto najbolje što sam vidio u dugo vremena je recap priče koji se može odabrati prilikom startanja igre, i nije samo par flashbackova već glavni lik odlično prepriča radnju priče iz prvoga nastavka. Zašto ne i drugog? Well, još se nije dogodio. The Beast se događa taman na pola puta između dva nastavka.
Igra te vraća u ulogu Kylea Cranea, lika kojeg svi znamo kao čovjeka koji je prošao kroz Harran i preživio gotovo nemoguće. Ali ovaj put, Crane nije više samo čovjek, dapače da i ja izgledam kak on izgleda nakon 13 godina mučenja bilo bi top.
Godine zarobljeništva i brutalnih eksperimenata od strane Barona ostavile su ga doslovno prepolovljenog.
Kao obično, ne budem otkrivao priču, samo ću vam poželjeti dobrodošlicu u Castor Woods.
Ako je Harran bio klaustrofobija, a Villedor gradski kaos, onda je Castor Woods spoj Gorskog Kotara i horor filma iz 80-ih.
Turistička dolina koja je nekad vrvjela planinarima, obiteljima s ruksacima i mirisom roštilja, danas je pretvorena u najljepše i najjezovitije igralište koje si mogao zamisliti. Nema više turista, nema više izletnika, samo šuma, trulež i jezivi podsjetnici na to da je svijet otišao kvragu.
Prvi dojam? Predivno. Da, znam da čudno zvuči kad kažeš da apokalipsa izgleda “predivno”, ali The Beast stvarno ide all-in na kontrastima.
Drveće šušti na vjetru, močvare smrde kao da si se parkirao pokraj septičke, a svaki pogled kroz krošnju podsjeća te da nisi sam. Zombiji, banditi, ostatci ljudske civilizacije, sve je tu.
Iako se radnja događa u Alpama, više me podsjeća na neki američki kamp di bi se snimao Petak 13. No to nije nužno loše, dapače, mislim da je top seeting.
Šetnja kroz Castor Woods nije samo prolazak kroz mapu, nego prava razglednica propasti. Na trenutke zaboraviš da igraš survival horror. Gledaš pejzaž, vidiš odraz sunca u rijeci, ptice koje bježe pred tobom i misliš: “Ma daj, ovo je top destinacija za vikend izlet.” Onda te iz grma izleti Viral i ugrize te za rame, i brzo se vratiš u realnost.
Techland je oduvijek imao nos za atmosferu, ali ovdje su nadmašili sami sebe.
Svjetlosni efekti su tako dobri da skoro pa osjetiš toplinu ekrana. Kad mjesečina obasja blatnjavu jamu, imaš osjećaj da ćeš se sam poskliznuti i pasti unutra.
A dim iz ruševina koji se spaja s maglom? To je vizual koji bi mogao stajati na plakatu nekog filmskog festivala, a ne u igri gdje ti svaka druga sekunda može doslovno otkinuti glavu.
Ono što me najviše iznenadilo jest kako svaka regija u Castor Woodsu ima vlastiti identitet. Jedan trenutak istražuješ napušteni turistički gradić, drugi trenutak si u močvarama gdje ne znaš što smrdi više, raspadajući leševi ili sama voda.
Farma s polusrušenim silosima daje osjećaj da si u nekom postapokaliptičnom westernu, dok nacionalni park ima onu hladnu ljepotu prirode koja bi bila idilična da nije zatrpana mrtvim tijelima i spaljenim logorima.
Svaka lokacija priča priču. Ponekad kroz grafite, ponekad kroz razbacane predmete, a ponekad kroz tišinu koja para uši. I to je ono što The Beast radi fenomenalno, atmosfera je na vrhuncu. Ima dušu, ima povijest i, nažalost, ima jako puno razloga da poželiš bježati glavom bez obzira
Okej, grafika je ludilo, ali zvukovi su ono što ti najviše sjedne na živce. Šuma nikada nije tiha. Čak i kad misliš da si siguran, čuješ lomljenje grane, šuštanje lišća, ponekog zombija kako gricka truplo. I taman kad si pomisliš da je to samo ambijent, netko ili nešto protrči iza tebe. Nisam se jednom okrenuo, a bome se nisam okrenuo i poljubil zombija ravno u njonju.
Po noći je još gore, tad sam se fakat par puta usrao (al inače sam ovak cool guy).
Koliko god je lijepo, zaključio sam da ipak ne bih kampirao tamo.
Mehanika
Mehanika u Dying Light: The Beast je ono što ovu igru izdvaja od ostalih survival horora i akcijskih avantura. Sve što je definiralo serijal i ranije nastavke ovdje je prisutno, ali podignuto na novu razinu.
Parkour je nevjerojatno zabavan i ostaje najbolji u industriji. Osjećaj dok skačeš s krova na krov, hvataš se za rubove, balansiraš po daskama ili bježiš preko krošnji stabala ne može se usporediti ni s jednom drugom igrom.
Kontrole su intuitivne i brzo te uvuku u ritam, ali nagrađuju one igrače koji uče i usavršavaju trikove.
Dok će početnik jednostavno pretrčati preko polja i preskočiti ogradu, iskusni igrač kombinirat će zidne skokove, zip-lineove i akrobatske elemente da pobjegne hordama koje ga progone. Kao dodatak ovom slobodnom kretanju, uvedena je i vožnja off-road vozilima.
Isprva se čini kao simpatičan dodatak, ali nakon prvog trenutka kada zgaziš deset zombija odjednom, shvatiš da je to itekako važan dio preživljavanja.
Najveća novost je svakako Beast Mode, koji otključaš na samom početku igre, a omogućava Kyleu da postane neuništivi stroj za destrukciju.
Kao čovjek igraš standardni Dying Light, koristiš oružja, improviziraš, kombiniraš parkour i borbu. Ali kada se pretvoriš u zvijer, sve se mijenja.
Pariranje neprijatelja, otkidanje glava, korištenje kandži i brutalne snage, sve to dolazi uz osjećaj da kontroliraš nešto što ne bi smio.
Postoji četrnaest unikatnih vještina vezanih za Beast Mode, a svaka dodaje novi sloj strategije.
Nije to moć koju aktiviraš iz zabave, često je koristiš jer jednostavno nemaš drugog izlaza, a na početku ne možeš ni birati kada ju aktiviraš. To stvara stalnu napetost i dilemu između toga koliko ćeš si dopustiti da postaneš čudovište i koliko želiš ostati čovjek.
Borba je brutalna i visceralna. Oružja su brojnija i raznovrsnija nego ikad, više od 140 hladnih oružja i 17 vatrenih.
Svaki udarac ima težinu i osjetiš razliku ovisno o tome gdje udaraš.
Sustav s barem dvanaest zona po neprijatelju znači da nije svejedno hoćeš li udariti nogu ili ruku. Neprijatelj može izgubiti ravnotežu, početi se vući ili pasti na koljena, a to daje borbi taktički element kojeg mnogi survival horori nemaju.
Posebno mjesto zauzimaju Chimere i boss borbe koje te prisiljavaju na drukčiji pristup. Ne možeš ih samo udarati dok ne padnu, moraš čitati njihove pokrete, koristiti okoliš i mijenjati taktiku ako želiš preživjeti.
Dinamika dana i noći ostaje zaštitni znak serijala. Dan je vrijeme za istraživanje i relativnu sigurnost, dok noć donosi čisti horor.
Po danu lutaš po Castor Woodsu, pronalaziš resurse, craftaš oružja i pomažeš NPC-evima. Horde su tu, ali kontrolirane.
Noću sve pada u vodu, volatile neprijatelji izlaze u noćni i tvoja tri izbora svode se na bježanje, skrivanje ili borbu do smrti (najčešće tvoje).
I nakon deset sati igranja još uvijek se naježim kad sunce počne zalaziti. Taj prijelaz iz sigurnosti u paniku jedan je od najjačih elemenata igre i razlog zašto Dying Light ostaje jedinstven.
Kooperativni način donosi dodatnu dimenziju. Do četiri igrača mogu zajedno istraživati Castor Woods i ono što je najbolje, sve što radite bilježi se kolektivno. Nema frustracije da jedan igrač napreduje, a drugi ne.
Sve što otkrijete i prođete ostaje zajedničko iskustvo. A ništa ne izaziva smijeh i kaos kao trenutak kad netko u panici aktivira Beast Mode i raspara pola mape.
Crafting je također bogatiji nego ikada. S više od devedeset blueprintova možeš se osjećati kao MacGyver u apokalipsi.
Oružja, eksplozivne zamke, gadgeti, sve se može nadograditi ili izmisliti iz ničega. Side questovi često donose unikatne nacrte i nisu samo sporedni sadržaj, nego prave male priče koje vrijedi istražiti. Neki od njih jednako su napeti kao i glavna radnja i savršeno se uklapaju u atmosferu Castor Woodsa.
Final Verdict
Na kraju svega, mogu samo reći da me Dying Light: The Beast kupio na prvu i nije me pustio do zadnjeg kadra.
Atmosfera je fenomenalna, Castor Woods je najljepše jezivo mjesto koje sam u dugo vremena istraživao u igri, a mehanika je dovoljno svježa da i stare fanove i nove igrače drži prikovane za ekran.
Priča ima težinu, a Crane je brutalno zabavan glavni lik.
Nije igra bez mana. Beast Mode je fantastičan, ali zna biti prenapuhan i ponekad previše dominira nad klasičnim stilom igre.
Tehnički, igra povremeno trzne i ne radi savršeno glatko, što zna pokvariti dojam u trenucima kada sve drugo funkcionira kao podmazano.
No to su detalji u moru onoga što je izvedeno izvanredno, a vjerujem da će developeri riješiti s prvim patchom.
Za mene, The Beast je igra koja spaja najbolje elemente serijala, vraća ga korijenima i istovremeno ide korak dalje. Nije savršena, ali je dovoljno blizu da se osjetiš kao da igraš nešto posebno, nešto što ne izlazi svake godine.
Ako ste fan serijala, ovo je obavezno štivo. Ako niste, ovo je možda najbolji trenutak da uđete u svijet Dying Lighta. Samo se pripremite: Castor Woods nije mjesto za godišnji, ali je za avanturu života.
Primjerak igre za potrebe osvrta ustupio razvojni studio i izdavač Techland
