Davna 2003. godina donijela nam je jedno pravo iznenađenje – igru Vietcong, taktičku pucačinu iz prvog lica koja dolazi iz Češke. Bila je to alternativna ponuda uz tada popularne naslove poput Medal of Honor (1999.), Battlefield (2002.) i Call of Duty (2003.), koji je, zanimljivo, izašao iste godine kao i Vietcong.
Igru je razvio studio Pterodon u suradnji s Illusion Softworksom, a objavio ju je Gathering za Microsoft Windows 26. ožujka 2003. u SAD-u. U Hrvatskoj je izašla nešto kasnije, 17. travnja iste godine.
Dvije godine kasnije pojavila se prva ekspanzija pod nazivom Vietcong: Fist Alpha, u siječnju 2004. Iste godine igra je dobila i portane verzije za PlayStation 2 i Xbox.
Pravi nastavak, Vietcong 2, izašao je 2005., ali nije ostavio snažan dojam kao prvi dio – u mnogočemu se smatrao korakom unazad.
Radnja
Radnja se odvija usred Vijetnamskog rata, 1967. godine. Igrač preuzima ulogu narednika prve klase Stevea R. Hawkinsa, raspoređenog u kamp američkih specijalnih jedinica poznat kao “Zelene beretke”, smješten na strateškoj lokaciji Nui Pek.
Zanimljiv je podatak da je kopneni napad na Nui Pek inspiriran stvarnim događajem – napadom na kamp specijalnih snaga Lang Vei.
Igrali smo kao dio tima u kojem je svaki vojnik imao svoju ulogu: medic je liječio, machine gunner pružao vatrenu podršku, inženjer nas opskrbljivao municijom, dok je skaut prepoznavao zamke i znao nas voditi ako se izgubimo. Najvažniji član tima bio je radio-vezist koji je omogućavao spremanje napretka – no naravno, često ga nije bilo kada je najviše trebao. 😊
Kako igra odmiče, sve jasnije dolazi do izražaja osobnost svakog člana tima.
Ratovanje mozgom, a ne snagom
Način borbe bio je daleko od današnjih akcijskih spektakala. Dok današnje igre sve više nalikuju akcijskim filmovima s nepobjedivim herojima, Vietcong je ponudio ozbiljniji, realističniji pristup. Igra nas je prisiljavala na razmišljanje i taktiziranje, a ne na bezglavu jurnjavu i “quickscopeanje”.
Borba se odvijala sporije, s provjeravanjem svakog kuta, grmlja, stijene ili drveta. AI protivnika, iako često kritiziran zbog sporosti, zapravo je pridonio autentičnijem iskustvu. Protivnici su se taktički povlačili, koristili zaklone i često iznenađivali igrača. Tuneli, puni neprijatelja i zamki, dodatno su pridonosili osjećaju napetosti – osjećali smo se kao štakori u tami, a povremeni “jumpscareovi” bili su pravi šok.
Iskustvo je bilo jedinstveno – bez HUD-a, bez pokazatelja, samo vi i džungla. Igra vam je jasno stavljala do znanja da niste heroj, već vojnik koji mora slušati naredbe.
Multiplayer i sjećanja
Multiplayer je bio izvanredan. Sjećam se kad smo ga prvi put isprobali – samo nas dvojica, spojeni preko dial-up modema. Krenuli smo s vojnim noževima, vitlajući njima preko mape i smijući se poput djece, sve dok veza nije pukla. Ponovno bismo slušali krčanje modema dok se pokušavao spojiti. Bilo je to vrijeme kada je skidanje pjesme od 5,5 MB trajalo 30 minuta – da mlađima dočaram koliko je to bilo drugačije doba.
Zaključak
Vietcong je ostao u posebnom sjećanju. I danas ga rado spominjemo u razgovorima o “dobrim starim gamerskim danima”. Pitam se – hoće li me ikad više neka igra podsjetiti na to razdoblje prijateljstva, druženja i ranih početaka online igranja?
Vjerujem da igra ima ogroman potencijal ako bi netko odlučio napraviti reinkarnaciju. Možda ne bi bila uspješna poput današnjih Call of Duty naslova, ali bi sigurno donijela osvježenje – povratak u gustu zelenu džunglu koju nismo nikad zaboravili.
