Razvijač: Artefacts Studio | Izdavač: Kalypso Media | Platforma: PC | Žanr: strategija na poteze/RPG
Nasljeđe koje je teško nositi
Postoje igre koje ožive stari serijal, a onda postoji i novi Disciples. Odrastao sam na dobrom, starom Disciples 2 – mračni, gotički, brutalan svijet koji nije bio ukrašen pastirskim pejzažima ni herojskim optimizmom; bio je prožet smrću, korupcijom i vječnim ratom između Imperija, Legija prokletih, Horde neumrlih i Saveza patuljaka. Sustav zauzimanja teritorija, jedinstvene jedinice s zanimljivim unapređenjima, taktička borba koja je podsjećala na Heroes of Might and Magic, ali na steroidima, s mračnijom dušom i strožim pravilima, sve to je davalo posebnu čar igri. Disciples: Domination je nastavak koji si to nasljeđe stavlja na leđa i posrće pod težinom.
Kraljica bez krune
Radnja se odvija petnaest godina nakon događaja iz prethodne igre, Disciples: Liberation. Nakon što je oslobodila kraljevstvo Nevendaar iz šake okrutnih bogova, naša protagonistica Avyanna je postala kraljica, ali taj je naslov ostao uglavnom formalan. Umjesto vladanja, povukla se od dužnosti, izbjegavala odgovornosti, i sada, na početku Dominationa, kreće obnavljati ono što je zapustila. Na papiru, to je zanimljiva premisa. Što se dogodi nakon što heroj pobijedi? Kako izgleda vladavina u praksi, daleko od epskih bitaka i proročanstava? Nažalost, igra taj potencijal jedva dodiruje.
Avyanna se osjeća kao lik koji je zaboravio sve što je proživio. Umjesto iskusne vladarice, dobivamo protagonisticu čiji je ton olako raspoložen, gotovo naivno optimističan, bliži nekome tko daje intervju za studentski posao nego osobi koja je svojedobno mogla postati tiranin. Nitko od NPC-eva je ne tretira kao suverena; interakcije djeluju kao da ste i dalje level 1 plaćenik, što tu iluziju moći u potpunosti razbija. Teško je osjećati se kao vladar carstva kad vas nitko ne doživljava. Doslovno nailazite na scenarij gdje vam se obični pješak ne želi maknuti s puta.
Narativni ritam oscilira između neobvezujuće pustolovine i povremenih pokušaja ozbiljne dramatike, koji se gotovo nikad ne spajaju bez trzaja. Glasovna gluma Avyanne posebno boli: isporučena je s lakoćom koja ne odgovara ni jednoj sceni u kojoj se nalazi. Teško je biti emotivno angažiran kad protagonistica zvuči kao da naručuje nešto u kafiću, a ne kao da nosi sudbinu jedne nacije.
Mehanika — Tri stupa, neujednačene visine
Disciples: Domination gradi svoju petlju oko tri ključne aktivnosti: istraživanja terena u stvarnom vremenu, taktičke borbe i diplomatsko-kraljevskog sustava upravljanja.
Istraživanje funkcionira uredno: krećete se po mapama, skupljate resurse, otvarate sanduke i nailazite na dijaloge koji guraju radnju naprijed. Okoliš je vizualno pristojan, uključuje ruševine, proklete šume, vulkanske visoravni, ali interakcija s njim uglavnom ostaje na razini prolaska od jedne točke do druge. Nema prave organske prisutnosti u tim prostorima; sve izgleda kao kulisa postavljena za igrača, diorama kroz koju prolazite, a ne živi svijet koji bi postojao i bez vas.
Mehanika prijestolja unosi svježinu u konceptu igre: vraćate se u Yllian, svoju baznu tvrđavu, gdje rješavate zahtjeve frakcija, gradite objekte i stječete prednosti za specifične tipovejedinica. Namjera je pohvalna – developeri su očito htjeli da se osjećate kao vladar, a ne samo vojnik. No Yllian se brzo pretvori u tvorničku rubriku kojoj pristupate automatski između misija, lišenu one težine koju bi sjedište moći trebalo nositi.
Borba koja se bori sama sa sobom
Najproblematičniji dio igre je paradoksalno onaj koji bi trebao biti njezino srce: borba.
Sustav je postavljen na heksagonalnoj mreži i donosi određenu taktičku dubinu – pozicioniranje, sudar jedinica, mehanika guranja i privlačenja, interakcija s leševima za nekromantske jedinice… Statusni efekti su prisutni u obilju, gotovo svaki napad će nekoga oslijepiti, zapaliti, smanjiti mu obrambene sposobnosti, usporiti ga…
Paleta je impresivna na papiru. U praksi, međutim, ti statusni efekti rijetko se osjećaju razumljivo. Igra mnoge ne objašnjava na adekvatan način, a njihov utjecaj na ishod borbe često djeluje nevidljivo — primjenjujete ih, vidite pregršt ikonica na ionako sitnim jedinicama, ali veza između efekta i stvarne promjene u ponašanju protivnika ostaje nejasna. Umjesto da predstavljaju zanimljiv taktički sloj, statusni efekti uglavnom prolaze kao vizualni šum.
Najveća boljka je tempo. Jedinice imaju previše HP-a u odnosu na štetu koju nanose, zbog čega se i trivijalni nasumični okršaji znaju razvuči na dvadesetak minuta, čak i uz ubrzanje animacija. Rezultat je kontraintuitivan: borba koja je toliko iscrpljujuća da mi je došlo izbjegavati ju, a kad u strateškoj igri moram zaobilaziti njezin ključni sustav, nešto je fundamentalno pošlo po krivu.
Avyannine klase nude određenu fleksibilnost. Protagonisticu možete specijalizirati u četiri uloge – Warmaster (okrenuta direktnoj borbi i zapovjedništvu), Primordial Ruler (magična i elementalna moć), Holy Regent (podržavajuća, s naglaskom na liječenje i aurama) i Witch Queen (tamna magija, debuffovi i manipulacija statusima). Reklasifikacija je dostupna za malu cijenu u zlatu, što daje dobrodošlu slobodu eksperimentiranja. Nažalost, razlike između klasa ne osjećaju se dovoljno drastično da bi svaka od njih nudila suštinski drukčiji doživljaj a Avyanna uopće ne djeluje kao snažni heroj koji donosi veliku razliku na terenu.
Problem frakcija – Kada sve sjeda za isti stol
Jedna od temeljnih napetosti serijala Disciples uvijek je bila nepomirljiva mržnja između frakcija. Imperija i Legija prokletih ne dijele mape; ne pregovaraju; ratuju do istrebljenja. Ta je ideološka i kozmološka nepomirljivost bila dio atmosfere. Liberation i Domination taj koncept napuštaju u korist fleksibilnosti. Avyanna može predvoditi odred sastavljen od demona, neumrlih i ljudi koji funkcioniraju u savršenom skladu, bez ikakve unutarnje napetosti ili narativnog objašnjenja koje bi to potkrijepilo. Rezultat je mehanički praktičan, no atmosferski prazan. Franšiza je uvijek počivala na osjećaju da frakcije predstavljaju suprotstavljene kozmičke sile — ovdje taj osjećaj nestaje u korist sustava koji svima nudi iste kartu. Igra se trudi prikazati Avyannu kao nezavisnog vladara koji iskače iz okvira frakcija i ujedinjuje ih pod jednim krilom, ali kvragu, kad se paladin, kostur i demon bore rame uz rame to je jednostavno čudno.
Grafika je pristojna, ali bez duše
Vizualni identitet igre je solidan. Okolišni dizajn je pažljivo izveden, s detaljima koji svjedoče o uloženom trudu: trošne zgrade, ostaci magičnih rituala, proklete livade… Animacije borbe su pregledne, efekti čitljivi, ali svjetlija paleta, preglednost koja gura prema casual estetici, izostanak one tijesne tamne gotike koja je definirala raniji serijal ipak daje taj neki jeftini, generični izgled. Nije ružno, ali nije ni prepoznatljivo. Lišena je vizualnog identiteta koji bi je učinio nezaboravnom. Animacije likova u emotivnijim scenama ostaju iznenađujuće ravnodušne: dijalozi koji govore o gubitku, izdaji ili egzistencijalnoj krizi praćeni su izrazima koji ne prenose težinu tih trenutaka.
Atmosfera koja nosi više nego ostatak
Glazbena podloga je, iskreno, jedan od rijetkih aspekata igre koji dosljednije pogađa ton. Orkestralne kompozicije su mračne i primjerene, s tematskim varijacijama koje prate različite frakcije i regije. Ambijentalni zvučni dizajn, šumovi prokletih šuma, tutnjava vulkanskih ravnica obavljaju težak posao: nadoknađuje atmosferu koju priča i likovi ne uspijevaju prenijeti. Utoliko je kontrast s glasovnom glumom gori. Kada glazba evocira mračni epski ton, a protagonist zvuči potpuno izvan njega, dojam koji nastaje je disonantan i teže ga je zanemariti nego da glazbe uopće nema.
Zaključak — Igra koja traži svoju prošlost
Disciples: Domination je tehnički je funkcionalna, vizualno pristojna igra koji nudi dovoljno sadržaja da zabavi igrača koji tek ulazi u žanr, ali taj sadržaj jednostavno nije zabavan. Franšiza je ovdje zamijenila identitet za pristupačnost, a dubinu za fleksibilnost. Rezultat je solidna, ali bezlična strategija koja bi mogla biti bilo koji drugi dark fantasy naslov na tržištu. Nedostaje joj ono nešto, ona mračna ozbiljnost, ona neugodna hladnoća zbog kojeg je serijal uopće vrijedio pamtiti. Mislim da ima daleko boljih taktičkih igara s RPG elementima od ove igre, i preporučio bih ju tek zagriženim fanovima Liberationa. Mene je samo natjerala da ponovo instaliram Disciples 2.
Ocjena: 2.5/5
Funkcionalna, ali dosadna i bezlična. Nosi ime starog serijala bez ičega što ga je činilo posebnim.
Primjerak PC verzije za potrebe recenzije ustupio izdavač Kalypso Media
Igra, piše i pokušava ne komplicirati. Ne uspijeva uvijek.