Ja volim horror igre. Fakat volim. Ponekad jako ženstveno zavrištim, ali generalno sam okej s njima. Ali VR horror igre su drugo.
Jer jebiga, kad si u igri, ona se scimaš daleko više.
Ako niste probali do sada VR igre, svakako probajte. Makar zasada nisu popularne, definitivno smatram da su budućnost gaminga, ali isključivo u trenutku kada nam više neće trebati joystick da imamo interakciju s okolišem.
Ova igra je čisti dokaz toga, a iako nema najbolju grafiku na svijetu, nudi fantastičnu priču, brutalan gameplay i atmosferu koju rijetko koja igra danas pruža.
Vrhunski sci-fi horor
Sci-fi horrori su mi oduvijek draži od ostalih. Ne znam zašto, ali od kada sam pokušao Dead Space ostao sam fasciniran tim konceptom. Da se razumijemo, dovoljno sam star da sam igrao System Shock i Alien vs. Predator, ali ta igra mi je otvorila oči.
Prvo, moramo pričati o priči, jer By Grit Alone u tom aspektu briljira. Riječ je o antologiji u kojoj svaki segment nudi novu radnju i opasnost, stvarajući iskustvo koje je istovremeno svježe i nevjerojatno napeto.
Umjesto da se oslanja na tipične klišeje zapleta, npr. Da je glavni lik mislio da je Nikica Jelavić nogometaš, a ne kontroverzni poduzetnik, igra vas vodi kroz niz misterioznih i jezivih scenarija smještenih u nepregledni svemir, gdje opasnosti nisu samo fizičke već i psihološke. U svakom trenutku osjećate težinu nepoznatog i prijetnju koja vreba iza svakog ugla.
Bu!
Jesam vas!
Igra oduševljava kvalitetom priče, to ne mogu ni opisati bez da spoilam. Iskreno, ovo me uopće ne iznenađuje, s obzirom na to da su autori našli inspiraciju iz kultnih naslova poput Resident Evil, Dead Space, pa čak i serijala poput Doctor Who i Judge Dredd. Ti utjecaji su jasno vidljivi – priča se razvija postepeno, uz pažljivo postavljen tempo koji uspješno gradi atmosferu straha i misterije.
Poseban je način na koji igra koristi VR kao medij za pričanje priče. Za razliku od klasičnih igara koje se oslanjaju na animirane cutscene, BGA gradi narativ kroz interaktivne holograme, dnevničke zapise, glasovne poruke i vizualne detalje unutar okoliša. Svaka komponenta priče ugrađena je u svijet igre, čineći vas aktivnim sudionikom, a ne samo pasivnim promatračem. U VR-u, ovo funkcionira savršeno jer se osjećate kao da ste uvučeni u središte radnje, što povećava napetost i emocionalni angažman.
No, ono što dodatno podiže razinu priče jest sloboda koju igra pruža. Ako želite, možete preskočiti većinu holograma i zapisa te se fokusirati samo na akciju. Ali iskreno, zašto biste?
Priča u By Grit Alone je poput najbolje epizode serijala Black Mirror, gdje svaki segment donosi nešto novo, a ne repetitive gameplay.
Jedan od najsnažnijih elemenata je osjećaj izolacije koji priča uspijeva prenijeti. Kao usamljeni svemirski lik (USL), se osjećate jako usamljeno. Tko bi rekao? Uglavnom, vi i hrpa neprijatelja. Standardna metodologija, ali veći dio atmosfere i priče je rečeno suptilno.
Igra vas potiče da istražujete i otkrivate, ništa nije jasno rečeno i sve morate otkriti iz suptilnih znakova, što je vrh.
Ako ste ljubitelj znanstvene fantastike i želite osjetiti mračnu, atmosferičnu naraciju kakvu rijetko viđamo u igrama, By Grit Alone je prava poslastica.
Gameplay: Dobro, loše i… konfuzno
Gameplay u By Grit Alone nudi zanimljivu mješavinu akcije, preživljavanja i kaosa karakterističnog za bullet-hell žanr. U teoriji je recept za uzbudljivo i napeto iskustvo, ali u praksi dolazi s nizom problema koji mogu frustrirati i najstrpljivije igrače.
Osnovna mehanika pucanja je solidna – intuitivna i dovoljno jednostavna da ne opterećuje igrača u stresnim situacijama. No, upravo ono što bi trebalo biti ključni element gameplaya – kontrola oružja i manipulacija inventarom – donosi najveće frustracije.
U teoriji, vaše oružje i streljivo trebali bi biti pričvršćeni na vaše tijelo, što je standard za VR igre. No, u praksi, igra koristi sustav koji ih veže za položaj vaše glave. Rezultat? Ako okrenete glavu ulijevo ili udesno, vaša oprema mijenja poziciju – pištolj se, na primjer, može naći na vašem bedru, stražnjici ili čak u predjelu trbuha.
U trenutku kada trebate brzo reagirati na prijetnju, ova konfuzija može značiti razliku između preživljavanja i smrti, jer ako umrete u VR-u umrete i u stvarnom životu.
Nope, to je Matrix. My bad.
Jedan od najvećih problema igre leži u monotoniji borbe, koju dodatno pogoršava nedostatak raznovrsnosti oružja. Dok su igre koje su inspirirale By Grit Alone poznate po dinamičnoj i strateškoj borbi, ovdje se protivnici prečesto svode na dvije glavne vrste.
S jedne strane, tu su mali, brzi neprijatelji koji jednostavno jure prema vama, a s druge strane su veća čudovišta koja napadaju iznenada i zahtijevaju precizne pogotke u njihove slabe točke – jasno označene žute dijelove tijela. Yay.
Posebno frustrirajuća su poglavlja u kojima morate čekati unutar malih prostora dok ne istekne određeni tajmer. Izaći iz tog prostora zaustavlja odbrojavanje, a ponekad ga čak i resetira. To vas prisiljava da stojite na mjestu dok se suočavate s beskrajnim napadima rojeva brzih neprijatelja koji doslovno skaču na vas.
Ovakav dizajn nije samo repetitivan, već igra na granici frustracije, gdje borba prestaje biti izazov i postaje naporna obaveza. Manje neprijatelja, ali jačih i strateški zanimljivijih, vjerojatno bi učinilo ove dijelove igre podnošljivijima.
Možemo reći da je tu problem što se nisam držao git gud metodologije, ali realno, igra bi fakat mogla biti lakša da je mehanika dobra.
Unatoč tome, igra ipak uspijeva povremeno iznenaditi kreativnim i zabavnim neprijateljima. Primjer koji se posebno ističe dolazi iz razine smještene u svemirski spa centar. Tu susrećete male čudovišne pipke iz ranijih faza igre, ali sada su se spojili s prijateljskim robotima, dizajniranim da vam budu vodiči kroz kompleks. Njihova „prijateljska narav“ paradoksalno postaje prijetnja jer vam se približe toliko blizu da izazivaju osjećaj nelagode. Međutim, način borbe protiv njih donosi osvježenje. Možete uništiti samo čudovište pričvršćeno na robota, eliminirati samog robota pucajući u njegov energetski izvor ili čak jednostavno pritisnuti gumb „odbaci pomagača“, nakon čega će robot mirno odšetati.
Unatoč ovim problemima, By Grit Alone uspijeva donijeti jedinstveni osjećaj napetosti, posebno kroz elemente bullet-hell žanra. Borbe se pretvaraju u intenzivne okršaje u kojima morate precizno manevrirati između naizgled beskrajnih projektila dok pokušavate uzvratiti vatru. Ovaj pristup, rijetko viđen u FPS igrama, unosi novu dimenziju izazova i adrenalina.
Mračni hodnici ukrašeni alien biomasom pridonose osjećaju stalne opasnosti. Svaki zvuk, svjetlosni odbljesak ili pokret u tami može biti znak nadolazeće prijetnje, što dodatno pojačava osjećaj napetosti. Igra uspijeva uhvatiti taj osjećaj klaustrofobije i neizvjesnosti koji su zaštitni znakovi horor žanra.
Atmosfera iznad grafike
Kada govorimo o prezentaciji, By Grit Alone je savršen primjer igre koja uspijeva zasjati unatoč očitim vizualnim nedostacima. Grafika je, nažalost, daleko ispod standarda za VR igre 2024. godine. Teksture su uglavnom mutne i bez detalja, modeli su jednostavni, a efekti poput eksplozija ili svjetlosnih refleksija izgledaju zastarjelo. Iako je jasno da je fokus tima bio na pričanju priče i dizajnu gameplaya, vizualni dojam ostavlja puno prostora za napredak.
Posebno razočaravaju statični i ponavljajući elementi okoliša – neki dijelovi igre izgledaju kao da pripadaju ranijoj generaciji VR igara. Dok alien biomasa na brodu djeluje dojmljivo i atmosferično, ostatak okruženja često izgleda generično, a neki dijelovi gotovo prazno. Ovaj vizualni manjak ne može se zanemariti, jer u horor igrama okruženje igra ključnu ulogu u stvaranju uranjajućeg iskustva.
No, ovdje dolazimo do najvećeg paradoksa – atmosfera je i dalje nevjerojatna.
Unatoč slabim vizualima, igra uspijeva stvoriti napetu i jezivu atmosferu koja drži igrača u stalnom osjećaju opasnosti. Zasluga za to pripada briljantnom dizajnu zvuka i glazbi. Jezivi šumovi, povremeni urlik u daljini i zvukovi koji dopiru iz nepoznatih izvora stvaraju neprekidnu nelagodu. Glazba se savršeno uklapa u radnju, pojačavajući osjećaj straha i neizvjesnosti kada je to potrebno, a povremeno donosi i humoristične ili opuštajuće momente koji služe kao predah prije sljedećeg vala užasa.
Glasovna gluma je također na visokoj razini. Glasovni zapisi i hologramske poruke likova daju dubinu svijetu igre, čineći priču živom i uvjerljivom. Povremeni humor u dijalozima i neočekivani momenti, poput reklame za odmor usred smrtonosne bitke, pružaju prijeko potrebnu ravnotežu u ovoj mračnoj avanturi.
Unatoč slabim teksturama i tehnički jednostavnim modelima, By Grit Alone dokazuje da atmosfera ne mora nužno ovisiti o vrhunskoj grafici. Zvuk, svjetlo i dizajn prostora uspješno rade zajedno kako bi stvorili svijet koji je istovremeno zastrašujuć i intrigantan. Grafika je možda zaostala, ali osjećaj napetosti i imerzije koji ova igra pruža, bez sumnje, nadmašuje mnoge tehnički superiornije naslove.
Konačan dojam
By Grit Alone je ambiciozna igra koja sjaji u svojoj naraciji i dizajnerskoj filozofiji, ali pati od tehničkih nedostataka. Ako ste ljubitelj priča u igrama i spremni ste tolerirati nesavršenosti u gameplayu, ova igra će vas oduševiti. No, ako tražite savršeno uglađen VR shooter, možda ćete se razočarati, ali samo malo.
Iako nije savršena, ovo je igra koja ima dušu i viziju, ali joj nedostaje tehnička preciznost potrebna za potpuno besprijekorno iskustvo. Jel ju trebate igrati? Apsolutno? Jer će mane smetati? Samo ako zanemarite savršenu atmosferu. Svakako isprobajte.
Primjerak igre za potrebe osvrta ustupio razvojni studio Crooks Peak
