Frostpunk je jedna od rijetkih igra koje sam prošao nekih 20 puta, tako da će možda moji komentari zvučati biased, ali muslim da drugačije i ne mogu s obzirom koliko volim koncept ove igre.
Za one koje ne znaju, a trebali bi jer je Frostpunk 1 odavno lanjski snijeg (kralj punova se vratio), radnja je smještena u alternativnu 1886. godinu, kada svijet pogodi misteriozno globalno zahlađenje, većinom zbog vulkana i toga.
Led i snijeg progutali su cijele kontinente, a preživjeli Englezi napuštaju London u potrazi za utočištem. Skupine ljudi šalju se prema sjeveru, gdje grade grad oko velikog generatora na ugljen, jedinog izvora topline i života.
Ak vam zvuči kao Snowpiercer, to se developeri čak i ne srame priznati, u jedinici se može pronaći lokacija gdje je francuski vlak koji je zamišljen da kruži oko zemlje krepao, vjerojatno nije išao na 1.5 dci, nego ima ove nove 1.6, a oni nisu tak dobri.
Igrač preuzima ulogu vođe posljednje ljudske zajednice (ili možda ipak ne!). Mora donositi teške odluke, od gradnje skloništa, uvođenja biciklističkih staza, organizacije rada i nabave hrane, rješavanja situacije s Jakuševcom do donošenja zakona koji balansiraju između humanosti i brutalne nužde. Glad, bolest, nezadovoljstvo i ekstremna hladnoća stalno prijete opstanku.
Do You Feel Chilly, Punk?
Doslovno paralelno pišem review za Ready or Not i nisam mogao odliti da ne napravim dva slična podnaslova.
Frostpunk 2 je priča tipa okej, ljudi su preživjeli onaj smak svijeta u jedinici, ali guess what, sad se više ne smrzavaju toliko zbog prirode nego zbog vlastite gluposti. Radnja je tridesetak godina nakon prve igre, kad su klinci odrasli i zaboravili da im je djed skoro krepal jer je radio u rudniku na -120. Nobody cares di si bio 91’ deda.
Odnosno 86’. Deda je tad bil u Boysima.
Sad su svima puna usta budućnosti, industrije i, naravno, nafte, jer ako nas je povijest išta naučila, to je da nafta rješava sve probleme osim klimatskih.
Grad koji si spasio u prvom dijelu više nije samo krug oko jednog generatora, nego pravi megapolis u kojem svatko ima svoje mišljenje, svoje frakcije i svoje pametne ideje kako bi baš oni trebali vladati.
Jedni hoće turbo-industrijalizaciju i da sve smrdi po benzinu, drugi bi radije da ljudi ne umiru baš svaki drugi dan pa guraju neku humaniju politiku, a ti kao igrač naravno ispadneš kriv bez obzira što napraviš. Naravno, sve je opet zapakirano u taj ajmo odlučiti hoćeš li biti Hitler ili Majka Tereza moment, samo ovaj put nije u pitanju led nego politika, pohlepa i pitanje koliko smo svi zajedno glupi kad nam se da malo moći u ruke. Zapravo je smiješno koliko bi se jednostavno problemi riješili da surađuju, jer nas igra doslovno sili na ili-ili odluke cijelo vrijeme u kampanji.
Ali zato to u Utopia Builderu nije takav problem <3
Ako je prvi Frostpunk pitao koliko daleko ideš da spasiš ljude od prirode, drugi pita koliko daleko ideš da spasiš ljude od samih sebe, ali vrh je kaj opet možeš dobiti happy end!
Mehanika
Prvi šok mi je zapravo bio kad sam skužio da se više ne fokusira na dane nego na tjedne. U originalu je bilo jasno, igrao si dan po dan, mala količina ljudi, svaka odluka odmah ti je pala na glavu.
Ovdje odjednom imaš tisuće i sve se odvija u puno većim razmjerima. To odmah mijenja dinamiku, nema više tog osjećaja da ti se svaka smrt urezuje pod kožu, nego upravljaš masom koja se ponaša kao jedan organizam. U jedinici si bio sitni menadžer koji hoda po tankoj liniji između gladi i topline, dok si u dvojci više političar i gradonačelnik megametropole.
Generator više nije srce igre nego samo dio puno većeg sustava, grad se širi u četvrti, svaka ima svoje potrebe, svoje frakcije i svoje zahtjeve. To znači da gameplay nije fokusiran na preživljavanje današnjeg dana nego na održavanje dugoročnog balansa.
Umjesto stalnog micromanagementa koliko ćeš ugljena potrošiti i tko ide u bolnicu, sada vodiš borbu s ideologijama, interesnim skupinama i pitanjem kako usmjeriti cijeli grad. U prvom dijelu dilema je bila hoćeš li biti dovoljno brutalan da preživiš prirodu, a u drugom je dilema hoćeš li imati dovoljno živaca da preživiš vlastiti narod.
Sve je podignuto na novu razinu skale. Resursi nisu više samo drvo, čelik i ugljen nego ulazi nafta kao ključna stavka. Ona nije samo sirovina nego i okidač za političke sukobe, jer svaka frakcija želi kontrolu nad budućnošću.
Dok si u jedinici vodio bitku protiv leda i oluja, ovdje vodiš bitku protiv samog sistema koji se raspada pod težinom vlastitih ambicija. Frostpunk 1 je bio survival simulator, Frostpunk 2 je strateški politički roman u obliku igre, gdje te ne ubija hladnoća nego odluke koje ostavljaju posljedice na tisuće ljudi. Pa se ti ljudi rasrde i probaju te spikat.
Resursi
Resursi u dvojci odmah pokazuju koliko se igra promijenila.
U jedinici je sve bilo više straightforward, prvo gradiš kamp koji prikuplja za drvo i čelik, onda širiš rudnike ugljena, sve je bilo na maloj skali i svaka lopata se računala. Sada kada barataš s tisućama ljudi, skupljanje resursa više nije pitanje par šatora i jednog sawmilla nego cijelih industrijskih zona.
Grad je podijeljen na distrikte koji imaju svoje specijalizacije i u njima se razvijaju lanci proizvodnje. Drvo i čelik ostaju osnovni materijali, ali njihova važnost više nije egzistencijalna kao u prvom dijelu, sada su to temeljni blokovi iz kojih gradiš kompleksne sustave.
Englezi su odlučili pokupiti malo američkih fora, pa je dost važni resurs nafta, novi resurs oko kojeg se vrti cijela ekonomija i politika.
Ona se ne skuplja tako da pošalješ par ljudi na polje, nego otvaraš naftna polja, razvijaš tehnologiju za eksploataciju i odlučuješ hoćeš li ulupati sredstva u industriju koja će grad pretvoriti u betonsku džunglu dimnjaka ili ćeš tražiti balans da grad ipak ostane donekle human.
Uloga istraživanja nikad nije bila važnija, jer svako novo otkriće ne mijenja samo efikasnost, nego i društvo.
U jedinici si istraživao parne automatone i bolje grane, a u dvojci svako istraživanje nosi ideološku težinu, ako forsiraš industrijsku liniju otvaraš vrata radikalnoj frakciji koja vjeruje da je tehnološki napredak iznad svega, ako pak usporiš, riskiraš da ti narod ostane gladan i nezaposlen. Često imaš za istraživanje po 4 opcije, tako da tvoje istraživanje utječe ujedno i na odnos s frakcijom, jer svaka gura svoje rješenje.
Sada svaka tehnologija otvara nova pitanja, tko će je kontrolirati, kojoj će frakciji donijeti prednost i koliko će te koštati u političkom kapitalu.
Hrana je još jedan segment koji je otišao u smjeru makro-menadžmenta.
Nema više samo par staklenika i lonaca juhe, sada se moraš baviti čitavim sustavima proizvodnje i distribucije, ali najgore od svega, ovaj puta su ograničeni. Onak, doslovno da nestanu i ak nisi brz u kampanji e onda jebiga.
Frakcije i glasanje
Ideologije i frakcije u Frostpunku 2 su totalni pain in the ass, ali jako zabavan pain in the ass.
Ako je u jedinici zakon bio alat kojim si balansirao očaj i moral, u dvojci zakon postaje oružje frakcija koje se bore za prevlast. Svaka od njih ima svoj pogled na to kako grad treba izgledati i funkcionirati, a ti kao vođa si zaglavljen između njihovih ambicija i realnosti hladnog svijeta.
Jedna frakcija gura industrijalizaciju pod svaku cijenu, njima je nafta svetinja i vjeruju da tehnološki napredak opravdava svaku žrtvu.
Druga frakcija želi humaniji pristup, naglašavaju jednakost, pravednu raspodjelu resursa i održiv razvoj, ali s takvim tempom riskiraš da grad jednostavno ne preživi. Tu su i frakcije koje igraju na religiju, tradiciju ili čisti populizam, svaka s dovoljno utjecaja da ti zakomplicira život.
Resursi i ideologije su neraskidivo povezani. Nije bitno samo imaš li dovoljno nafte, nego i tko je kontrolira. Ako prepustiš industrijalcima da vode razvoj, grad će se pretvoriti u čeličnu mašinu koja melje ljude jednako lako kao i resurse.
Ako se prikloniš pilgrimima, možda ćeš imati zadovoljnije građane, ali ćeš kaskati u razvoju i biti ranjiv kad dođu novi valovi hladnoće, iako oni žele da se adaptiraš pa je to okej. Svaka odluka vuče posljedice, ne samo u ekonomiji nego i u politici. Kad jednom potpišeš zakon ili staneš na stranu određene frakcije, to nije sitnica koja se može zaboraviti, nego put koji oblikuje budućnost cijelog grada.
Najbolje se to vidi u trenucima kada resursi postanu političko sredstvo. Hrana tu postaje simbol moći. Ako nekome smanjiš racije, taj netko će to protumačiti kao udar na njihove vrijednosti, a ne samo na njihov želudac.
Isto je i s tehnologijom, svako istraživanje je karta koja mijenja odnose snaga. Igrač tako prestaje biti glavni koji donosi zakone, nego za to služi vijeće, a ako predložiš zakon koji neće proći, uvijek ima mjesta za političko podmićivanje.
Iako prosječni glasač misli da HDZ zna, ustvari…
Steward zna
Mi smo grad gradili dok su drugi klonuli
snijeg i glad nas lomili al’ nismo pokleknuli
jer u mraku leda živi nada malena
preživjet će onaj tko zna što zna
Steward zna, zna, zna
zna se tko zna
Grad je stao al’ volja valja ga
prepreke je snaga svladala
zajedno u ledu srca gorjela
jer Steward zna, Steward zna
Pod olujom ledenom dok vjetar probija
držali smo stražu kad se noć nadvila
nema toplog doma bez žrtava
samo opstaje onaj tko zna što zna
Steward zna, zna, zna
zna se tko zna
I slobodu, našu nadu održala
iako nas zima nikad ne popušta
u tišini leda nada odzvanja
ponos živi, nikad ne pada
Kad sve stane, kad i sunce nestane
mi u snijegu znamo tko nas brani
grad će uvijek na nogama ostati
jer u srcu ledenom Steward zna
Istraživanje
Okej, sorry na ovom, ali lupila me inspiracija, pa sam malo ekspementirao.
Volim istraživati, a tako vole ljudi iz Frostpunk svijeta!
Dok si u jedinici slao male ekspedicije u ledenu pustaru da donesu malo hrane ili izgubljene preživjele, sada šalješ cijele ekspedicijske timove i otvaraš nove kolonije, osvajaš razne lokacije, gradiš naselja, čak posjetiš i pokoje mjesto iz jedinice!
Frostpunk 2 bih ocijenio s čvrstih 9/10. Igra je odlična, donosi hrpu inovacija, novih mehanika i svježe postavljenu radnju koja se više ne bavi samo prirodom nego i ljudskom glupošću. Ono što mi ipak malo fali su intimnije priče i osobni trenuci kakve je imao prvi dio, mali ljudski detalji zbog kojih su odluke još više boljele.
Također, osjećaj istraživanja mogao bi biti bogatiji, jer lokacija je nešto manje nego što sam se nadao. No sve to blijedi naspram onoga što igra uspijeva: prenijeti osjećaj vođenja čitave civilizacije kroz ledeni kaos, gdje svaka odluka ostavlja trag. I da budem iskren, jedva čekam vidjeti kakve će sve DLC-ove izbaciti i koliko će još proširiti ovaj svijet.
Primjerak PlayStation 5 verzije igre za potrebe osvrta ustupio razvojni studio i izdavač 11 Bit Studios
