Postoje igre koje te kupe na prvu jer imaju identitet. Tipa Left 4 Dead zbog koje je pola moje srednje skoro palo godinu. A postoje i igre koje imaju sve sastojke za dobar provod, ali ih uspiju složiti tako da na kraju dobiješ nešto kaj izgleda ko najbolji kebab poslije izlaska, ali kad zagrizeš skužiš da su ti uvalili falafel. Toxic Commando je baš to.
Saber Interactive očito zna napraviti horde shooter. To nije upitno. Ljudi su već pokazali da znaju isporučiti kaos, masu neprijatelja i co-op napucavanje koje može biti stvarno zabavno kad sve sjedne na mjesto. Na papiru, Toxic Commando ima recept za uspjeh: timska akcija, ogromni valovi zombija, oružja koja imaju težinu i vozila koja unose dodatnu dinamiku. Problem je u tome što igra gotovo ništa od toga ne uspije pretvoriti u nešto stvarno pamtljivo.
Znate kaj me zapravo najviše mučilo s ovom igrom? Kupio sam PS5 Pro da imam najbolje iskustvo na konzoli, ali ova igra je štekala nenormalno. Osjećal sam se opet ko student bez kune u džepu koji si nemre kupiti RAM. Dobro to ne mogu ni danas uz ove cijene.
A vrijeme da dođemo do najvećeg problema: igra nema osobnost.
Što je posebno ironično, jer se očito trudi imati je. Sve djeluje kao da želi biti otkačena, pulp, malo trash, malo camp, malo “ej, vidi kako smo kul i prljavi i ludi”. Ali taj pokušaj karaktera ne završava kao šarm, nego kao susramlje. Kao da je netko pokušao spojiti B-film estetiku, generični zombie humor i “badass” dijaloge, ali bez ijedne iskreno dobre ideje koja bi to držala na okupu.
Ja obožavam B-filmove. Smatram Arnie filmove vrhom kinematografije, živim za one linere. Ali ovo je baš onak.. Loše. I to dost loše.
Već sam naziv John Carpenter’s Toxic Commando zvuči kao da igra posuđuje autoritet većeg imena kako bi djelovala važnije nego što jest. Ja kad čujem John Carpenter imam očekivanja. I to puno njih.
A kad malo zagrebeš ispod površine, teško je uopće osjetiti neku konkretnu Carpenterovu ruku. Soundtrack ima taj ugodni 80s horror štih, i to stvarno treba pohvaliti, ali sve ostalo djeluje kao da je prezime na naslovnici tu da odradi marketinški heavy lifting. I to baš jako heavy lifting.
Vizualno, igra se vrti oko motiva mulja, sluzi, truleži i nekakve toksične prljavštine. Glavni antagonistički motiv je doslovno bog blata, što je koncept koji je mogao biti ili totalno odvratno odličan ili totalno glup. Igra uspijeva biti negdje između, ali na lošiji način. Ne izgleda dovoljno upečatljivo da bi bio poseban, a nije ni dovoljno apsurdan da bi bio zabavan. Rezultat je svijet koji nije ni šokantan ni prepoznatljiv, nego samo blatnjav i monoton.
To posebno dolazi do izražaja u dizajnu levela. Za razliku od linearnijeg pristupa kakav je World War Z koristio za tempo, strukturu i set-piece trenutke, Toxic Commando baca igrača u veće otvorene mape koje zvuče zanimljivo u teoriji, ali u praksi često djeluju kao razvlačenje sadržaja. Misije imaju centralni cilj i usputne lokacije za istraživanje, no sve to brzo postane jedno te isto. Puno vožnje, puno blata, puno praznog prostora i premalo trenutaka koji ti ostanu u glavi.
Najgore od svega je što tutorial, koji je linearniji i fokusiraniji, zapravo ostavlja jači dojam od većine ostatka igre. Što je baš lijep pokazatelj gdje je igra fulala. Kad ti tutorial bolje demonstrira tempo, flow i osjećaj napretka nego većina kampanje, onda imaš problem.
Nije sve crno, iako većina igre izgleda crno. Vožnja je stvarno zabavna. Vozila su jedna od boljih stvari u igri i tu se osjeti da je netko barem jedan dio koncepta znao pretvoriti u nešto konkretno. Upravljanje je solidno, vožnja po terenu ima težinu, a sama interakcija s okolišem kroz blato, zapinjanje i izvlačenje daje igri nešto što je barem malo razlikuje od drugih shootera. Winch mehanika, koliko god igra bila zaljubljena u nju, zapravo funkcionira. Čupanje prepreka, izvlačenje vozila i svladavanje blatnjavih uspona dodaje neku taktičku dimenziju kretanju po mapi.
Isto tako, pojedina vozila sa specifičnim funkcijama znaju biti fora. Ambulanta koja liječi, pickup s bacačem plamena, teški transporteri s turretima i EMP-om… to su trenuci kada igra pokaže da je mogla biti puno više od ovoga što jest. Kad si u jurnjavi, kad su zombiji posvuda, kad ekipa puca iz auta, kad se raspada pola ekrana od kaosa, Toxic Commando nakratko stvarno proradi.
Akcija je, kad krene, dobra. Nekad i jako dobra.
Prvu misiju sam odigrao s AI-em za test, dalje s frendovima i iskreno mislim da sam nastavio igrati s AI-em da bih poludio uz ovu igru jer je naprosto loš, a i nemaš onak humor ko kad se uhodaš s ekipom.
Saber i dalje zna prikazati ogromne horde i to treba priznati. Neke završne sekvence misija i veće borbe stvarno imaju težinu, a gusti valovi neprijatelja mogu biti impresivni. Oružja su također pogođena dosta dobro. Imaju snagu, osjećaj udarca i jasan napredak kroz upgradeove. Neka oružja su baš gušt za koristiti, a revolver je gotovo smiješno dobar. Toliko dobar da ti u jednom trenutku postane draži od glavnog oružja. Kad igra samo puca i baca te u kaos, zna biti vrlo zabavna.
Ali svaki put kad pomisliš “okej, sad kreće”, igra se sama zakoči.
Tempo je čudno razvlačen. Puno toga ovisi o tome koliko lutaš, koliko staješ, koliko tražiš resurse, koliko ekipa gubi vrijeme, treba li natočiti gorivo, koliko je udaljena sljedeća relevantna točka… i igra pritom gotovo uopće ne stvara osjećaj hitnosti. Nemaš dojam da te išta ozbiljno tjera naprijed. Zbog toga misije znaju trajati dulje nego što bi trebale, ali ne zato što su bogate sadržajem, nego zato što se razvodne.
To je ona vrsta sporosti koja nije mirna ni atmosferična, nego samo ubija momentum.
Ne pomaže ni to što su neprijatelji, pogotovo specijalni zombiji, iznenađujuće bezlični. A to je ozbiljan problem za žanr koji živi od trenutne čitljivosti, panike i prepoznatljivih prijetnji. Dobre special enemy jedinice moraš prepoznati odmah. Po silueti, po kretanju, po dizajnu, po instinktu. Ovdje ih često pamtiš više po zvuku nego po izgledu, što dosta govori. Audio dizajn zapravo spašava stvar više nego vizualni dizajn. Zvučni signali su jasni i korisni, ali kad ti zvuk mora odrađivati posao koji bi i vizual trebao raditi, onda nešto ne štima.
Klase su još jedno razočaranje. Umjesto da stvarno mijenjaju stil igre, uglavnom se svode na jedan cooldown skill i nekoliko blijedih nadogradnji. Sve je previše basic, previše mlako i premalo utjecajno da bi ti dalo osjećaj različitih playstyleova. U dobrom co-op shooteru klase su razlog zašto se vraćaš. Ovdje su više checkbox nego identitet.
A onda dolazimo do možda i najtoksičnijeg dijela cijelog paketa: pisanja.
Dijalozi su… uff. Igra očito želi biti duhovita, ali humor rijetko pogađa. Želi biti kul, ali likovi zvuče kao da ih je pisao algoritam treniran isključivo na generičnim akcijskim trailerima i lošijim Marvel one-linerima. Ekipu čine otprilike ozbiljan lik, naporni mudrijaš, ozbiljna žena i naporna mudrijašica. Nema tu neke dubine, nema kemije, nema šarma. Samo hrpa forsiranih replika koje te ne mogu nasmijati, a ne mogu te ni emotivno uvući.
To je onaj tip cringea koji nije dovoljno loš da postane zabavan, nego samo dovoljno loš da kolutaš očima.
Dodatni minus ide i na priču te količinu cutscena za igru koja bi trebala živjeti od replayabilnosti. Previše je narativa za ovako slabu izvedbu, a još gore je kad to moraš gledati više puta jer netko u timu nije skipao. Takve stvari u co-op naslovima brzo postanu naporne, a ovdje postanu naporne još brže.
Igra ni po pitanju unlockova ne nudi nešto posebno. Ima nekoliko lijepih skinova za oružje, ali generalno sadržaja nema dovoljno da bi dugoročno držao interes. Kozmetika za likove je često ili dosadna ili ružna, vozila dobivaju filler customizaciju, a valute se počnu gomilati brže nego što pronađeš nešto što te stvarno zanima. Za naslov koji računa na replay value, to nije dobar znak.
Na kraju, Toxic Commando je igra koja stalno flirtuje s time da bude dobra, ali se uporno vraća u prosječnost. Ima kvalitetnu pucnjavu. Ima dobre horde. Ima zabavna vozila. Ima par stvarno jakih akcijskih trenutaka. Ali nema identitet, nema pamtljiv svijet, nema dobre likove, nema dovoljno jasan ritam i nema onu “još samo jedna runda” energiju koja ovakvim igrama treba biti kisik.
Nije katastrofa. Nije ni totalni promašaj. Samo je nevjerojatno zaboravljiva igra koja se previše trudi biti kul, a premalo uspijeva biti posebna.
Kad se prašina, mulj i cringe slegnu, ostane ti shooter koji je funkcionalan, povremeno zabavan, ali umjetnički i karakterno prazan.
Finalna ocjena: 3/5 zvjezdica.
Primjerak PlayStation 5 verzije za potrebe recenzije ustupio distributer Colby
